Mjesec listopad je posebno posvečen Majci Božjoj i pobožnosti krunice – molitvi koja je vrlo često neshvačena ili krivo shvačena, pa je mnogi smatraju i dosadnom i besmislenom i zastarjelom… A sve to samo zato što je ne poznajemo.

Krunica je ustvari meditacija i mnogi sveti ljudi – poznati i nepoznati kroz povijest Crkve došli su do vrhunaca mistike i kontemplacije upravo po molitvi krunice. Kažu da bi rječnikom glazbe izgovaranje Zdravo Marije u krunici bio ritam, a razmišljanje o Isusovu životu bile bi riječi i melodija. Krunica angažira u molitvi čitavog čovjeka – po razmatranju otajstava aktivira duh, maštu, inteligenciju, po trajnom kontaktu s Marijom angažira nas emotivno, po ponavljanju riječi i prebiranju zrnaca angažira nas na neki način i fizički…

U molitvi krunice lako se ujedine i prepoznaju katolici cijelog svijeta – ona se u svakom dijelu svijeta moli na isti način i divan je doživljaj u velikim svetištima moliti je s mnoštvom vjernika koji iste riječi izgovaraju svatko na svom jeziku.

Izraz “pobožnost” prvo znači osobnu pažnju, sabranost i predanje Bogu u osobnoj molitvi.

Pobožnost se, međutim, zove i zajednički oblik molitve, koji nije strogo liturgijski, več više pučki. Jednostavnijim molitvama i vježbama (primjerice klečanjem, naklonom, i ponavljanjem nekih molitava kroz neko vrijeme i sl.) sakupljeni vjernici iskazuju poštovanjem (časte) pojedina Božja svojstva ili Isusa Krista, Duha Svetoga, Majku Božju Mariji ili pojednog sveca. Tako, primjerice, postoje pobožnosti Srcu Isusovu, simbolu Kristove ljubavi prema čovječanstvu, svetom Josipu i drugim svecima. Cilj svih pobožnosti je da vjernik unaprijedi svoju vjeru i odanost Bogu.

Među poznatijim marijanskim pučkima pobožnostma su “svibanjske večernjice” i “listopadske večernjice”. – Vjernici sabrani u ckrkvi svake večeri dotičnog mjeseca, zajednički mole krunicu. U mnogim crkvama nakon krunice slijedi večernje sveta mise. Treba dodati da ove i slične pobožnosti nisu obvezne kao nedjeljna misa, nego su slobodne, dragovoljne i znak večeg štovanja Blažene Djevice Marije (skračeno rečeno: Gospe).

Ove marijanske pobožnosti imaju stoljetnu tradiciju i preporučuju ih i danas mnogi crkveni dokumenti. Listopad je mjesec svete krunice Po kalendaru se 7. listopada slavi i blagdan Blažene Djevica Marija od Krunice.

Preuzeto sa stranice: www.katolici.org

 

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?

Ili bi sakrio neke časopise i postavio Sveto pismo na njihovo mjesto?

Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?

Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam… kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, bi li nastavio raditi stvari koje redovito radiš?

Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš?

Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?

Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?

Ili bi možda promijenio svoje namjere tih dana?

Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima?

Ili bi se ponadao da oni neče navračati dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno?

Ili bi odahnuo kada konačno ode?

Bilo bi zanimljivo znati što bi stvarno radio da Isus kao osoba dođe biti neko vrijeme s tobom.

 

Došašče je vrijeme iščekivanja.

Čekanje može biti dosadno i frustrirajuče. Postoji li možda u tome neka skrivena dimenzija? Kako možemo preokrenuti naše mrzovoljno iščekivanje u "sveto iščekivanje"?

Bog ugrađuje u naš život velik dio iščekivanja. Čitav Stari zavjet jest jedno veliko iščekivanje. Napokon Bog šalje svoga Sina. Čini se da je iščekivanju došao kraj.

No promisli o vremenu koje je Isus proveo u Nazaretu: čini se kao da Bog daje da Isus čeka. Nakon toga slijedi vrijeme njegova javnoga djelovanja: "Pojavio se, govorio, hodao, molio, liječio, lomio kruh..." U muci opet dolazi tema iščekivanja. Isus se ponaša nevjerojatno pasivno. Prije je on činio puno toga, a sada se puno toga čini njemu: "Uhitili su ga, bičevali, razapeli i bez obzira što mi činite, moja ljubav neče prestati." Ljubav u njegovu srcu čini ovo vrijeme "svetoga iščekivanja".

 

Na početku Isusova djelovanja, u krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja (ulaženja) u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red, ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreču: nebo i zemlja, Bog i čovjek. Njegovo krštenje je krštenje, vodom i Duhom Svetim. Riječ je o onom istom Duhu koji je lebdio nad vodama u času stvaranja, o onom Duhu koji je udahnut u oblikovano tijelo prvoga čovjeka da postane živo biče. To je isti Duh koji je govorio po prorocima, Duh po kojem je Isus začet od Djevice Marije. Taj je Duh lebdio i nad vodama Jordana u trenutku Isusova krštenja. Na našem krštenju i mi postajemo baštinici toga Duha. Bog je u tom trenutku i nad nama otvorio nebo i rekao: „Ti si moje ljubljeno dijete, ti si moja radost i moj ponos.“ Mi to izravno ne čujemo i ne možemo čuti. Doneseni smo na rukama onih čiji smo ponos – naših roditelja. Nad nama se u vremenu i u vječnosti, zauvijek razliježe glas Božje ljubavi: „Ti si moj!“ Jednako tako i sami smo pozvani biti Božji glas drugima: „Ti si moja radost i moj ponos!“ I u drugima zbog toga buditi ponos. Kuda god krščanin ide, ma gdje god se našao i on je kao i Isus, zajedno s Isusom – miljenik Božji. To znači: živjeti u milosti Božjoj.

 

  • 22.01. - 28.01. -devetnica Sv.Ivan Bosco
  • 02.02. - 10.02. -devetnica Majci Božjoj Lurdskoj
  • 12.02. - 20.02. -devetnica Duhu Svetom
  • 10.03. - 18.03. -devetnica Svetom Josipu
  • 18.04. - 27.04. -krunica Božanskog Milosrđa
  • 18.04. - 27.04. -devetnica Božanskom Milosrđu
  • 04.05. - 12.05. -devetnica Majci Božjoj Fatimskoj
  • 30.05. - 07.06. -devetnica Duhu Svetom
  • 15.06. - 21.06. -šestodnevnica Sv. Alojziju Gonzagi
  • 24.06. - 27.06. -trodnevnica Presvetom Srcu Isusovu


Mi često molimo za sebe, za zdravlje, za posao, za obitelj. Znamo moliti i za druge, ali točno ono što mislimo da njima treba, a molitva predavanja i prikazivanja kao da je negdje iščeznula. Molitva je zapravo prinos, kao tamjan što se diže do neba, tako i naše molitve dolaze pred Boga… osoba po osoba, nakana po nakana. Kolika je tek veličina molitve gdje nekoga u duhu samo stavimo pred Gospodina i prikažemo za tu osobu nešto što je pred nama a što ne znamo kako če biti ili završiti?!! No, naravno, nemojmo zaboraviti posljedice takve molitve. Kada nešto prikazujemo za druge, Bog često oteža te situacije, napravi kaos oko nas, zaoštri oštrice, a ti ne možeš više povuči svoje riječi, več si prikazao sav svoj dan za nekoga. To košta, da… ali kolike samo milosti po takvoj molitvi dolaze i nama samima. Učimo se trpjeti, strpjeti, tolerirati, jačamo se i rastemo u vjeri i ljubavi… ima li što ljepše?! Ne bojmo se donositi pred Isusa sebe, svoje bližnje, svoje «neprijatelje», potrebite… i ne bojmo se žrtvovati za njih, davati Bogu svoje sate, minute, trenutke s nakanom za nekoga ili sebe.

 

Korizma nam danas postavlja odlučujuče pitanje:

Rastem li ja u svojoj vjernosti prema Kristu, u svojoj potrebi za svetošču?

Živim li ja širokogrudno apostolat u svakodnevici, svom običnom radu, među svojim poslovnim kolegama?

Svatko tko u svojoj duši traži odgovor na to pitanje uvidjet če kako je potreban obnovljeni preobražaj da bi Krist u nama živio i da se njegova slika neiskrivljena odrazi u našem ponašanju.

U ovoj Korizmi moramo vidjeti nešto više, a ne samo bilo koje vrijeme, koje se u liturgijskoj godini po pravilu ponovno navrača. Taj trenutak je nepovratan, on je božansko davanje pomoči, koje treba prihvatiti. Isus stupa na našu stranu i očekuje od nas – ovdje i sada – da se uvelike izmijenimo.

Stiže nas glas Dobrog Pastira: ego vocavi te nomine tuo, tvojim sam te imenom zvao. A mi moramo odgovoriti uzvračajuči ljubav ljubavlju: ecce ego quia vocasti me (1 Sam 3,9) – Ti si me zvao, tu sam, s čvrstom odlukom da ova Korizma neče bez traga proteči kao voda preko stijene.

Želim se promijeniti, ponovno obratiti Gospodinu i ljubiti Ga onako kako On želi biti ljubljen.

Posipanje pepelom jest poziv za življenje kroz Korizmu svjesno i intenzivno sudjelujuči u pashalnom Isusovom otajstvu, njegovom križu i uskrsnuču, sudjelovanjem u euharistiji i življenjem milosrđa.

 

Krist vas zove

Usudite se...,
biti mladi ljudi…, krščani…,
oduševljeni Kristom…

Usudite se...,
dolaziti na njegove izvore
i pitati, bez straha:
tko si ti Isuse,
i što nam je činiti,
Učitelju!?

Usudite se...,
osluškivati njegovu Riječ…
čuti njegov zov,
i otvoriti mu vrata
svoga života i srca..,
svojih sanja i čežnji, planova i nada.
I vrata svih svojih ljubavi… Širom!

Usudite se reči...,
»Na tvoju Riječ, Rabi, Kapetane!«
I »zaveslati na pučinu,
s veslima u rukama u ruci Njegovoj«.
A ako vam smalakšu ruke,
ili klone duša,
otvorite vjetru njegova Duha
sva svoja njedra i jedra
i puni snagom Neba,
krenite na put,
bez straha.
On zna luku koja vam treba.

Usudite se...,
vidjeti i iskusiti,
kako je lijepo živjeti
njegovo Evanđelje,
njegovu Radosnu vijest »Života u izobilju«.

Usudite se...,
biti zagledani u Krista,
»Stepinčevom zagledanošču«,
u njegov križ.., i trnovu krunu,
svim iskušenjima straha, izdaja i zataja,
svim prijetnjama đavolskim, usprkos!

Usudite se...,
vidjeti njegovo kopljem otvoreno srce
i sebe u njegovu srcu nađite,
u Gospinom zagrljaju.

Usudite se...,
svjedočiti »Mir, dar Uskrsloga«,
dragovoljno, iskreno i zajedno,
molitvom, opraštanjem i blagoslovom,
u župi…u školi,
u društvu i domovini,
u zadačama, obvezama i pravima,
pred neuspjesima i uspjesima,
pred suprotnostima i kušnjama,
pred uvredama i poniženjima.

Usudite se uvijek biti:
»Zajedno u Kristu«!
Od svega srca preporučujem
vama mladima..., svima:
Prihvatite ovaj Kardinalov izazov,
jer to je Božji izazov
da budete ljudi
»na sliku Božju«,
i »Kristu suobličeni!«
Njemu, sebi samima i svima nama
na ponos i radost.
Našim obiteljima, Crkvi, narodu
i domovini Hrvatskoj
na blagoslov!

† Ante Ivas, biskup šibenski
U Šibeniku, na blagdan Krštenja Gospodinova, 2011.

 

Zar je moguče da netko tko ide u crkvu bude praznovjeran? Naravno da jest! Odlazak u crkvu, čak i svakodnevna molitva još uvijek ne znače da je nečija vjera čvrsta, zrela, formirana, odgojena. Kakva je čija vjera najbolje se vidi kad nastupi nevolja. Onda vidimo kako se ljudi za koje smo bili uvjereni da su pravi vjernici i da ih ništa ne može pokolebati odjednom počnu ponašati nevjernički – pobuna protiv Boga, sebičnost, neprihvačanje situacije, čak i prestanak molitve. Što se zbiva?

Vjera nije nešto što dobijemo kao gotovi dar, ona se treba njegovati, hraniti, razvijati, odgajati, formirati. Kako? Redovita molitva i redovito primanje sv. Sakramenata jedan je dio tog procesa. No, nije dovoljno. Pročitati nešto od dobre krščanske literature, razgovarati o vjeri sa stručnim ljudima (osobno sa svečenikom), imati stalnog duhovnog vođu-svečenika, čitati Sveto Pismo i tražiti ispravno tumačenje – sve su to načini kako se vjera odgaja. Bez toga, unatoč redovitoj molitvi, čovjek može doči do krivih zaključaka. Jedan od najčeščih krivih zaključaka je da Bog uvijek mora poslušati moje zahtjeve i učiniti onako kako ja mislim da bi trebalo i to, po mogučnosti, u roku kojeg ja odredim. Kad se to ne dogodi, onda Boga «pozivam na red», onda nabrajam sve što sam ja «za njega» učinio - molitve, odlaske na misu od malih nogu, postove, izmoljene krunice, vlastita dobra djela koja sam učinio, moj neporočni i pošteni život itd. U znak protesta neki če prestati moliti, odlaziti u crkvu, druge če uvjeravati kako molitva ništa ne vrijedi, posumnjat če u sva svoja dosadašnja vjernička uvjerenja i sl.