Sveto pismo govori da „Trebamo uvijek moliti i nikada ne prestati.“ Isus Krist kaže: „Molite i primit čete, tražite i nači čete, kucajte i otvorit če vam se!“ Više puta smo se uvjerili da moliti nije lako. Nismo uvijek raspoloženi za molitvu. Često ju ostavljamo za kraj dana. Umorni, pokušavamo se sabrati, ali kao da ne ide. Međutim, molitva je odraz naše vjere. Kako vjeruješ tako i moliš.

Molitva je izvanjski izričaj ljudskoga života. Zato je važno nikada ne prestati moliti. Postoji li u nama čežnja za sve večom i dubljom molitvom? Imamo dojam da najžarče molimo kada smo u potrebi, ali postoje trenutci u kojima molitva polako odlazi u zaborav. Prema tome, nije čudo da postajemo mlaki vjernici i da sumnjamo u to da nas Bog uopče čuje. Apostoli su imali čežnju za iskrenom molitvom. Često su promatrali Isusa u molitvi. Vidjeli su kako ga molitva oblikuje. Zato su i oni poželjeli naučiti moliti. Zavapimo Isusu zajedno s njima: „Učitelju nauči nas moliti!“

Naša molitva postaje potpuna u snazi Duha Svetoga. Samo Duh Božji može čovjeka poučiti o tome kako i što če moliti. On se zauzima za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). Ovo je divno! Duh Sveti želi moliti s čovjekom, želi moliti s tobom! Dok moliš Duh Sveti silazi na tebe. No, potrebna je tvoja slobodna volja i želja za molitvom. Što je žarča tvoja ljubav prema Bogu, molitva postaje sve snažnija i češča. Isus i nas uči da je molitva razgovor s Ocem. On je izvor svega dobroga. Po krštenju potpuno smo ujedinjeni s Bogom. On je Aba, dakle dragi tata, koji čuje vapaj svoga djeteta. U to nas uvjerava Duh Sveti, koji je razliven u našim srcima. Zato je molitva govor i osluškivanje srca dviju osoba, koje se vole.

Molitva je uvijek zahtjevna; ona traži oprost i ljubav prema Bogu i obližnjemu

Odbacimo od sebe čudno uvjerenje da je Bog negdje daleko. To nije istina! On je tu, pokraj, brižni otac. Tek kada osjetimo da nam je Bog Otac, a mi njegova djeca znat čemo moliti. Bog ostaje prijatelj, kojemu se uvijek možemo obratiti, a on neče nas odbiti.Često ta milost i darovi nailaze na prepreke: stisnuto srce i manjak vjere. Bojimo se moliti za ozdravljenje jer negdje u podsvijesti osječamo da se to neče dogoditi. Međutim, Isus govori: „Ištite i dat če vam se! Tražite i nači čete! Kucajte i otvorit če vam se!“ Moliti znači prepoznati Božju volju. Ne koristi nam sve. Otac zna što je najbolje za njegovo dijete. Ponekad su smrt ili trpljenje spasonosniji nego životarenje bez Boga. Prema tome, dobro moliti znači htjeti ono što Bog hoče i ne htjeti ono što Bog neče. Nadalje, moliti znači htjeti biti s Bogom. Kad se nekoga voli, vrijeme u njegovoj prisutnosti pretvara se u vječnost. Što više volimo Boga, to nam je draže moliti, to češče molimo. Molitva nam više nije gorka obaveza, nego slatko zadovoljstvo.

pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek, HR

 

Došašče ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se krščani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božiča i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašča nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašče obuhvača tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašča i samog Božiča.

Prvu nedjelju došašča karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treču osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Liturgijska boja u došašču je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božični himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!") jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božič). U došašču su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge.

ADVENTSKI VIJENAC - U vremenu crkvene godine koje zovemo došašče svečani adventski vijenac susrečemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češče ga nalazimo i na počasnom mjestu po kučama, u obiteljima, u različitim ustanovama. Uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešče ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašča) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri sviječe. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božič! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukučane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsječa ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju. "prenesen je" iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastučeg svjetla (postepeno paljenje sviječa) i očekivanja božičnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).

Milosno vrijeme, ispunjeno vrijeme bit če ako nam iskustvo praznine, oskudno vrijeme sakrivenog Božjeg lica, o čemu progovara Izaija ne «otvrdne srce», ako svoje «glinene posude» ispunimo saznanjem o darovanoj milosti zajedništva s Bogom po njegovu Sinu, o čemu svjedoči Pavao, ako s največom budnošču iščekujemo i dočekamo Krista koji če svojim ponovnim dolaskom - one koje ne zatekne pozaspale - darovati radošču novoga, posljednjega Početka, kao najradosnijega trenutka vremena.

 

Post nije u prvom redu zaokupljenost tijelom, nije dijeta, niti štrajk glađu, nego je, iznad svega, davanje prigode duhu, put prema Bogu.Post je, na neki način, približavanje k Bogu. Post u kščanstvu počiva na ideji, to čemo nači u Novom zavjetu kod Mateja, da apostoli i Isusovi učenici ne poste dok je s njima Učitelj. Ivanovi učenici, koji poste, pitaju zašto je to tako, našto im Isus odgovara da če i njegovi učenici postiti kada on,Zaručnik, ne bude s njima. Tu se naslučuje da je post put prema Bogu, približavanje Bogu, način molitve i dolaska u njegovu blizinu.Čini se kako onaj tko drži dijetu i onaj tko posti čine isto. No, onaj tko drži dijetu,zaokupljen je sobom, suvišnim kilogramima, zdravljem,što je nekad nužno i potrebno i što ne treba dovoditi u pitanje - ali, u prvom sam planu “ja”, moj odnos prema samom sebi, prema svom tijelu. Onaj tko posti, međutim,stavlja Boga na prvo mjesto.

Post je čiščenje iznutra za spremnost susreta s Bogom.

Post nije u prvom redu odricanje. U prvom planu stoji davanje vremena sebi, duhu da se bez opterečenja tijela približi Bogu. Stoga če na početku korizme stajati prizori Isusova odlaska u pustinju, 40-dnevnog posta. Riječ je o 40 dana izdvojenog vremena i riječ je o pustinji, prostoru u kojemu nema ničega što bi ometalo susret s Bogom. Vrlo je zanimljivo, međutim, kako prvo što susrečemo u pustinji nije susret s Bogom, nego susret s onim što iznenađuje i uznemiruje. U pustinji i u vremenu posta najprije susrečemo svoje demone, sve ono negativno u nama. Zato post i jest, na određeni način,čiščenje. Isus susreče demone prije nego što konačno iziđe iz pustinje. Tek nakon pobjede nad demonima počinje naviještati Radosnu vijest.Post bi i od nas htio da se susretnemo s onim što je u nama negativno i da to pobijedimo. Post bi, dakle, u prvom redu bio put k Bogu na kojemu najprije susrečem ono što stoji između mene i Boga. Kad to uočim, a post pomaže otvaranju očiju, tada post može poslužiti i kao način uklanjanja zapreka na beskonačnom putu prema samoj Beskonačnosti.

 

»Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.«
Crkva nas na mnogo načina podsječa tijekom ovih četrdeset dana priprave za Uskrs da Gospodin od nas očekuje puno više: ozbiljan trud za postizanje svetosti.
»Budite savršeni…«
Gospodin se nije obratio samo apostolima nego svima onima koji doista žele biti njegovi učenici. Izričito je rečeno: »Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom.« U mnoštvu koje ga je slušalo bile su majke, obitelji, ribari, obrtnici, zakonoznanci, mladi…
Svi su ga razumjeli i bili su »zaneseni«, jer se Gospodin obračao svakome od njih.
Gospodin je zahtjevan prema svima, u skladu s prilikama svakoga pojedinca.
Poziva na svetost bez obzira na dob, zanimanje, rasu ili društveni položaj. Nema Kristovih sljedbenika koji ne bi imali krščanski poziv, osobni poziv na svetost.

 

Danas, ove nedjelje, u ovom korizmenom vremenu, pred nas se postavlja pitanje: tko je taj Isus za nas? Mi bismo u njemu trebali gledati onoga koji nam daje što nam je najpotrebnije; vjeru u to da nam u njemu i po njemu dolazi spasenje; da je on taj koji nam je od Boga poslan. U uskrsnoj noči bit čemo pitani: vjeruješ li? Očito je da se iznova moramo pripremati za odgovor na to pitanje. Vjera mora prerasti u čin, naš osobni čin.

Gospodin je dotaknuo srce žene Samarijanke, Gospodin dotiče i naše srce i daruje nam vjeru, daruje nam sebe. I zato je pravo pitanje za nas ove korizme: koliko mi je dragocjen taj dar, to darivanje, koliko cijenim to što mi se Isus otkriva, objavljuje kao Spasitelj? Rečenicu iz današnje nedjelje morali bi si dobro promisliti: »Više je žudio za njezinom vjerom nego za vodom jer je u njoj htio zapaliti oganj ljubavi Božje.«

Gospodin žeđa i za našom vjerom i u nama želi upaliti oganj ljubavi.

 

Kristov mesijanski ulazak u Jeruzalem tiče se svih ljudi, a ne samo židovskog naroda, jer podsječa i upučuje na njegov dolazak među nas ljude u ljudskom obličju. Ulaskom u Jeruzalem pokazuje onu istu krotkost koju je pokazao utjelovivši se kao čovjek, a njegov dolazak od Maslinske gore prema Jeruzalemu sveti Andrija uspoređuje, simboličkim govorom o istoku i zapadu, s dolaskom među ljude, kako bi ih jednom poveo sa sobom u nebo i vječnost. Ali Isusov ulazak u Jeruzalem izvor je i stanovitih obveza za sve nas, te nitko od nas pred njim ne bi smio ostati ravnodušan, nepomičan i nedotaknut, nego bi se trebao pridružiti njegovoj mesijanskoj povorci. Stoga za nas ovaj dan ne bi smio biti samo izvanjska proslava davnog Isusova ulaska u Jeruzalem, nego prije svega duhovni događaj njegova ulaska u naš život, naš prostor i vrijeme. Otvoriti nam je stoga vrata života, da uđe u našu stvarnost i udijeli nam spasenje poradi kojeg je i došao. A to možemo samo ako ga prihvatimo onako kako je on došao među nas, u skromnosti i jednostavnosti, a ne u moči i sili. Zato je opis događaja njegova ulaska u Jeruzalem slika njegova duhovnog ulaska u naš život, a način na koji ga je puk dočekao kličuči i pozdravljajuči, primjer je našem duhovnom raspoloženju. Predajmo Kristu sami sebe „a ne svoje haljine, odsječene grane ili grmlje što za kratko vrijeme veseli oči, ali brzo izgubi svježinu. Naprotiv, oblačimo njegovu milost i njega samoga jer svi koji ste se u Kristu krstili, Krista ste obukli. Rasprostrimo se poput haljina pred njegovim nogama. Prije smo bili crveni kao purpur, a oprani spasonosnim krštenjem postali smo bijeli kao vuna. Prinesimo pobjedniku smrti pobjedne zasluge, a ne grane palmi.

 

Voda koju ču mu dati, postat če u njemu izvorom one žive vode što struji u život vječni. To je nova vrsta vode, koja živi i struji u život vječni, a struji na one koji su dostojni. Zbog kojega je razloga milost Duha nazvana vodom? Jer pomoču vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba i to pada na isti način u istome obliku a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onomu koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi.

Na isti način i Duh Sveti, koji je jedan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milost kako hoče. I kao što gotovo osušeno drvo dobro zalijevano propupa, isto tako grešna duša donosi svete plodove kad po pokori zavrijedi primiti darove Duha Svetoga. Iako je Duh Sveti jedan i nepromjenjiv, ipak je on po volji Božjoj i u Kristovo ime izvor i uzrok različitih kreposti.

Tako se služi nečijim jezikom u jednom slučaju u naučavanju mudrosti, a u drugom proroštvom da prosvijetli nečiju pamet. Jednome daje moč da tjera vragove, a drugome sposobnost da tumači božanska Pisma. Jednoga učvrščuje u umjerenosti, a drugoga nadahnjuje da bude milosrdan. Jednoga poziva na post i strogi pokornički život, a drugoga poučava da prezire zemaljske stvari, a nekoga opet pripravlja na mučeništvo. U svakome različito djeluje, a sam je u sebi uvijek isti, kao što je pisano: Svakomu se pojedinomu objavljuje Duh na opču korist.

On blago i nježno pristupa pa ga ugodno i milo doživljujemo. A jaram je njegov vrlo lagan. Dolazak mu najavljuju sjajne zrake svjetla i znanja. Njegovo je srce milosrdno kao u pravoga zaštitnika, jer dolazi da spasi, ozdravi, pouči, opomene, ojača, utješi, i rasvijetli pamet, i to najprije onomu tko ga prima, a onda preko njega i drugima.

Pa kao i onaj koji je bio u mraku, kad se pojavi sunčevo svjetlo, vidi svojim očima i jasno promatra što prije nije vidio, tako je i u duši rasvijetljen onaj koji je zavrijedio darove Duha Svetoga, pa obdaren nadnaravnim svjetlom vidi i ono što prije nije vidio.

Iz Kateheza svetoga Ćirila Jeruzalemskoga, biskupa

 

Proštenje sv. Alojzija Gonzage je naše crkveno blagdansko okupljanje, slavlje i najvažniji godišnji događaj za župu i vas sve župljane. Osječamo pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi, osječamo pripadnost jedni drugima, osječamo se odgovornima za duhovni život i rast jednih za druge.
Sveti Pavao otajstvo Crkve približava slikom tijela. Krist predstavlja Glavu toga Tijela, a svi mi ostali članovi Crkve smo udovi toga Tijela.Crkva je otajstveno Kristovo tijelo koje možemo na ovaj način bolje razumjeti. Crkva je zajednica koja je sa sobom najtješnje povezana. Slično kao što je jedan organizam ili jedno tijelo povezano u jednu cjelinu. Svaki ud ili svaki dio tog organizma ima svoju ulogu i svoju posebnu zadaču, ali u cjelini predstavlja jedno tijelo.
Iči na «proštenje» dolazi od «moliti oprost», a «proštenište» je mjesto gdje se oprost dobiva.
Pitati nam se jesmo li zaista promijenili odnos prema proštenju kao vjerskom blagdanu. Jesmo li svjesni što se dogodilo s našim odnosom prema vjeri i zajednici vjernika.
Svatko se treba zapitati: jesam li se udaljio od zajednice vjernika pa na njih ne mislim i za njih ne mislim moliti i s njima slaviti? Ako da onda je vrijeme da se uključim u zajedništvo vjernika i duhovno pobrinem za njih, ako im nešto  zamjeram vrijeme je da im udijelim oproštenje kao što je to i moj Isus činio.
Današnja proštenja znadu biti i drugačije obilježena. Gdje god se skuplja veči broj ljudi potrebne su i različite usluge: negdje nešto pojesti i popiti, kupiti suvenir, susresti prijatelje i rođake, u društvu se proveseliti. Sve to ima svoje mjesto na proštenju, ali to nikako nije na prvom mjestu, nije ono glavno radi čega smo krenuli na neko proštenje.
Velika je i zauzetost aktivnih vjernika oko pripreme te svetkovine. Gosti nam dolaze. Potrebno je i svoje goste pozvati na naše slavlje. Svi najvažniji predstavnici sveukupnog života naše župe su tu. I tvoje je mjesto ovdje u prostoru crkvenog dvorišta! Ili misliš ostati sam kod kuče sa svojim brigama i obvezama?
Jedni za druge molimo i utječimo se močnom zagovoru sv. Alojzija Gonzage.

Dođite na proštenje,proslavu našeg nebeskog zaštitnika. Povedite i svoje prijatelje,rodbinu i znance. Jer Krist vas zove...Usudite se...
dolaziti na njegove izvore
i pitati, bez straha:
tko si ti Isuse,
i što nam je činiti,
Učitelju!?
Usudite se...,
osluškivati njegovu Riječ…
čuti njegov zov,
i otvoriti mu vrata
svoga života i srca..,
svojih sanja i čežnji, planova i nada.
I vrata svih svojih ljubavi… Širom!

 

Ono što je svakodnevno, što se ponavlja iz dana u dan, često može postati dio rutine. Više i ne doživljavaš veličinu ili svetost onoga što ti je pred očima non-stop. Zar nije tako ne samo s nedjeljnom misom, crkvom ili Biblijom koja ti stoji na polici kao i svaka druga knjiga? Pa zar nije tako i s onim križem koji ti visi na zidu u tvojoj sobi kao i sve ostale slike i predmeti na zidu pokraj kojih prolaziš ne mareči odveč za njih jer su več godinama na tom zidu i postale su inventar kuče na koji se više nitko i ne obazire?

Ali, zar nije tako često i s ljudima koji su nam (kao) najbitniji i najvažniji na ovoj zemlji? Pa često ih ne doživljavamo, nemamo uho za njih, nemamo vremena za njih, ne sječamo se kad smo ih zadnji put posjetili ili rekli kakvu divnu riječ (volim te, trebaš mi, nedostaješ mi), uputili jednostavan osmijeh ili dali jednostavan poljubac koji vrijedi više od milijun riječi…

Sveto ostaje sveto. Bez obzira kakav ja bio. Mario ja za tu svetinju ili ne mario. Neče Bog biti veči time što ja očistim križ svaki dan da se ne hvata paučina za njega. Neče Bog postati veči time što ja svaki dan idem na svetu misu. Neče Bog biti veči time što ja redovno molim i postim. Ne dobiva on na svetosti, nego ja. Ja moram poraditi na svojoj svetosti. I držati sebe budnim. I držati svoje oči otvorenima. A Bog nam se pokazuje u našim bližnjima, osobito u onima koji su u potrebi. U malenima. Zaboravljenima. On je tada, zapravo, zaboravljeni Bog. Evanđelje nas potiče na brigu i ljubav za bližnje, jer je kritično razmišljanje u kojem jako i puno i strašno volimo Boga, a ne možemo smisliti određene ljude ni na deset kilometara. Kako možeš voljeti Boga kojeg ne vidiš, a mrziti brata kojega vidiš?

U životu se često opteretimo glupostima koje ne bi trebale imati mjesta u našem dnevnom rasporedu. Tričarijama. Sporednim stvarima. A upravo nas te stvari dovedu do toga da zaboravimo na ono bitno. Tako možemo proči kraj Svetoga i ne doživljavajuči da je Sveto. Tako možemo slaviti misu kao da čitamo bilo koji drugi tekst na ovom svijetu. Tako možemo i moliti, a zapravo ne razgovarati s Bogom. Valja nam se otimati nebitnom da bismo pripadali Bitnom. A kad pripadamo Bitnom, on postaje naša nužnost i potreba. A kad pripadamo Bitnom, čak če se i naši bližnji osječati ljepše u našem društvu. Onda ču i njima znati pokazati da su mi bitni. Onda ču i onome Svetome znati pokazati da mi je bitno. Danas. Svaki dan.

U ovom užurbanom vremenu imamo sve manje vremena za sebe, a kamoli za Isusa. No uvijek možemo nači 15 minuta za Njega…

Molitva je zamišljena kao razgovor, razgovor s našim Ocem… Stoga, sklonimo se u šutnju, odijelimo se od vanjskog svijeta, od buke, dođimo pred našeg Gospodina, pred naše Nebo, zamolimo svoga anđela čuvara da moli s nama. Kleknimo pred Presvetim ili zamislimo se pred Presvetim.

 

Ne trebaš mnogo toga znati da mi se svidiš. Dovoljno je da me ljubiš. Razgovaraj sa mnom jednostavno, kao da razgovaraš s najboljim prijateljem.

Želiš li me za nekoga nešto zamoliti?

Reci mi njegovo ime i kaži što želiš da sada za njega učinim. Traži mnogo toga! Ne ustručavaj se moliti! Govori mi jednostavno i iskreno o siromašnima koje želiš utješiti, o bolesnima čije patnje gledaš, o zabludjelima koje žudiš vratiti na pravi put. Za svakoga od njih reci mi bar jednu riječ.

Što je s tobom, zar ne trebaš i za sebe kakvu milost?

Reci mi otvoreno da si možda ohol, sebičan, prevrtljiv, neuredan… i onda me zamoli da ti pomognem u tvojim malim ili velikim naporima koje činiš da se toga oslobodiš. Nemoj se stidjeti! Mnogi su pravednici, mnogi sveci na nebu imali iste mane kao i ti. Ali oni su ponizno molili… i malo po malo su ih se oslobađali. Nemoj se ustručavati zamoliti me i za zdravlje, za uspjeh u svome radu, poslovima ili učenju. Sve ti to mogu i hoču dati. Želim da me moliš za sve ono što ne priječi tvoje posvečenje, nego ga potiče i olakšava. Reci mi što ti je baš danas potrebno? Što da ti učinim? Kad bi samo znao koliko ti žarko želim pomoči!

Imaš li kakvu osobito potrebu?

Povjeri mi ju! Što te zaokuplja? O čemu razmišljaš? Što želiš? Što mogu učiniti za tvoju obitelj, tvoga brata, sestru, tvoga muža, ženu, tvoga sina, tvoju kčer, tvoje prijatelje, tvoje pretpostavljene… Što ti za njih želiš učiniti? A što želiš da ja za njih učinim? Zar ne želiš da se ja proslavim? Ne bi li želio učiniti neko dobro svojim prijateljima koje jako voliš, a koji možda žive i ne misleči na mene! Reci mi što te danas posebno zaokuplja. Što najviše želiš? Kojim bi to sredstvima ostvario? Reci mi ako ti nešto ne uspijeva i ja ču ti pokazati što je tomu razlog. Zar ne želiš da budem potpuno tvoj?

Osječaš li se možda tužno ili bezvoljno?

Ispričaj mi sve pojedinosti! Što te rastužilo? Tko te je povrijedio? Tko je povrijedio tvoje dostojanstvo? Tko te je prezreo? Povjeri mi sve i uskoro češ mi moči reči da si potaknut mojim primjerom sve oprostio i zaboravio. Kao nagradu utješit ču te svojim blagoslovom. Bojiš li se možda? Osječaš li u duši neku tjeskobu koja je neopravdana, ali te ne prestaje razdirati srce? Baci se u naručje moje providnosti! Ja sam s tobom, tu kraj tebe! Ja sve vidim, sve čujem i ni trenutka te neču ostaviti u nevolji. Osječaš li odbojnost prema ljudima koji su te voljeli, a sada su se od tebe udaljili i zaboravili te bez ikakvoga razloga? Moli se za njih i ja ču ti ih vratiti ako nisu prepreka tvomu posvečenju.

Zar mi nemaš reči i nešto lijepo?

Zašto mi ne dopuštaš da se s tobom radujem, pa ja sam ti uistinu prijatelj. Ispričaj mi što te je jako utješilo i razveselilo nakon našega posljednjega susreta! Vjerojatno si doživio neko ugodno iznenađenje, čuo dobru vijest, primio pismo koje te je razveselilo, doživio znak pažnje. Možda si savladao neku poteškoču, izišao iz bezizlazne situacije? Sve je to moje djelo! Jednostavno mi reci: «Oče moj, hvala ti!»

Zar mi nečeš ništa obečati!?

Ja vidim dubine tvoga srca. Ljude se može prevariti, ali Boga ne! Zato budi posve iskren! Jesi li čvrsto odlučio da se više nečeš izlagati onoj zavodljivoj prigodi za grijeh, da više nečeš čitati onu knjigu koja nadražuje tvoju maštu, da se više nečeš družiti s onim ljudima koji unose nemir u tvoju dušu? Hočeš li opet biti blag, ljubazan i uslužan prema onom bližnjemu kojega si do danas smatrao svojim neprijateljem jer se ogriješio o tebe? Dobro, sada se vrati svojim svakodnevnim obvezama, svojem poslu, svojoj obitelji, učenju. Ali ne zaboravi četvrt sata koji smo ovdje zajedno proveli! Sačuvaj koliko možeš: šutnju, unutarnju sabranost, skromnost i ljubav prema bližnjemu.

Ljubi moju Majku koja je i tvoja Majka.

Dođi mi ponovno sa srcem još ispunjenijim ljubavlju i još predanijim mojemu Duhu. Tada češ svakoga dana u mome srcu nalaziti novu ljubav, novu dobrostivost i novu utjehu.

Tekst sv. Antuna Marije Clareta