Indeks Članka

 

ZAJEDNICA SE SASTAJE - MISA
 


   Zajednica se sastaje! Tom kratkom rečenicom započinje u novom misalu opis svete mise. U to malo riječi izražava se osnovni vidik obnovljene službe Božje. Zajednica se okuplja. Krščanin polazi nedjeljom na službu Božju da bi tamo zajedno s drugima ostvario zajednicu.
    Prva Crkva nije poznavala kakvog vlastitog imena za ono što mi danas nazivamo službom Božjom. Prvi krščani jednostavno govore o sastajanju. Kad se sastajete…, napominje sv. Pavao više puta u poglavlju o Euharistiji prve poslanice Korinčanima. Prvim je krščanima bilo bitno to sastajanje. Oni su se sastajali i time ostvarivali zajednicu.
    Tako bi moralo i danas biti. Tko dolazi na službu Božju, trebao bi osjetiti da su tu na okupu istomišljenici. Morali bismo biti svjesni da je služba Božja skup ljudi koji vjeruju u Isusa Krista. Ljudi koji vjeruju da je Bog postao čovjekom, štoviše, da On želi sve, koji u Nj vjeruju, sakupiti zajedno kao braču i sestre. To je temelj službe Božje. Za tim se mora iči premda naše zajednice i skupovi to još ni izdaleka ne ostvaruju. I makar ih još malo na to misli. Rečenica zajednica se sastaje jest provodna nit za cijelu misu. Time se označuje osnovna razlika s obzirom na prijašnju misu. Ona je polazila od svečenika. Sve je bilo točno određeno što je svečenik imao činiti na oltaru. Zajednica je, međutim, ostala podalje nezapaženo.
    Danas se u opisu mise polazi od sabrane zajednice i k njoj usmjeruje. Pojedini vjernik ne prisustvuje misi, kako se ranije govorilo, nego je slavi,  u njoj sudjeluje. Puno, svjesno i djelatno sudjelovanje svih vjernika na službi Božjoj jest glavni zahtjev obnovljene liturgije. Služba Božja nije samo čin svečenika nego čin čitave zajednice.
    Liturgijska uredba II. vat. sabora govori opetovano o tome zajedničarskom slavlju. Tako u 14. čl. naglašava: U obnavljanju i gajenju svete liturgije najviše treba nastojati oko toga punog i djelatnog sudioništva svega naroda. Doista, liturgija je prvo  i nenadoknadivo vrelo iz kojega vjernici valja da crpe krščanski duh.
 
  Djelatno se sudioništvo, međutim, ne smije uspoređivati s vanjskom poduzetnošču. Današnji je čovjek sklon da kao djelovanje vrednuje samo ono što pridonosi neki vanjski učinak. Smatra da se aktivno sudjelovanje Božjega naroda postiže ako se glasno moli ili pjeva.
    Djelatno sudioništvo ne smije mimoiči unutarnjeg čovjeka. Slavlje mora polaziti od unutarnjeg razumijevanja i unutarnjeg sudioništva. Aktivno slušanje, gledanje, šutnja pripadaju djelatnom sudioništvu isto tako kao i glasno moljenje i pjevanje. Šutnja je upravo jedan bitni, sastavni dio liturgije. Trenuci tišine su za čovjeka neophodni da bi mogao čuti Boga i njegovu riječ. Želimo li Bogu pripadati, moramo ga slušati.
    Kako pojedinac ne slavi privatno službu Božju nego u zajednici, potrebni su neki zajednički oblici izvanjskog sudjelovanja. Imaju prednost zajednička molitva i pjevanje, a nadasve sudjelovanje na gozbi, na kojoj svi sudionici po jednome Kruhu postaju međusobno jedno. /Nastavlja se u sljedečem broju /.
zl8_04.jpg