Molitva nam pomaže u boljem upoznavanju i ljubljenju Boga. Molitvom postajemo sve više onakvi kakvi želimo biti: puni ljubavi, integriteta, suosječanja, opraštanja i radosti.

MOLIMO jer ljubimo Boga. A molitva je jedan od glavnih načina za bolje upoznavanje i veče ljubljenje Gospodina.

U MOLITVI nalazimo smisao, snagu i smjer našeg života. Postajemo malo pomalo onakvi kakvi doista želimo biti. Navodimo pet stvari koje nam mogu pomoči na tom putu.

1. Moliti Boga

Biti osoba molitve nije nešto što se postiže vlastitim naporima. Sjetio sam se neke priče pustinjskih otaca, pustinjaka iz rane krščanske prošlosti koji su živjeli u egipatskoj i palestinskoj pustinji a koja zorno prikazuje narav molitve. Mladi monah je upitao starog učitelja: “Koliko mi dugo treba da postignem prosvjetljenje?” Učitelj je odgovorio: “Pet godina.” Monah je zatim upitao: “Ali što ako se doista budem jako, istinski trudio?” Učitelj je odgovorio: «Deset godina.» Molitva je milost od Boga. To nikada ne smijemo zaboraviti. Ali Bog nam tu milost gorljivo želi dati. To je također milost na čije primanje možemo i sami utjecati. Započnimo jednostavno, zamolivši Boga za milost duha molitve. Ne trebamo to tražiti ni na neki dug, ni kompliciran način. Obrati se Bogu u svom srcu i reci nešto poput ovog: “Dragi Bože, doista te želim bolje upoznati. Molim te pomozi mi da budem čovjek molitve. Obznani mi ako postoji išta što mogu učiniti u tom smislu. Amen.” Dobro je moliti Boga za neke stvari. Na kraju krajeva, “Očenaš,” molitva koju nas je Isus naučio djelomično je popis zamolbi Bogu. Stoga mi se čini važno dodati tom popisu još i duh molitve.

2. Usporiti i opažati stvari

Živimo u doba posvemašnje zaposlenosti i strahovitog tempa života. Stoga, mnogi među nama trče naokolo poput nekih 'vjeverica'! I ti se također možeš zateči u poslu i žurbi. Takva okupiranost rađa nestrpljivost. Budi iskren. Gubiš li katkad strpljenje ako su tvoja mikrovalna pečnica ili računalo “odviše spori”? Hvata li te tjeskoba čekajuči u redovima, na semaforima ili ako ti prijatelj kasni pet minuta?

Povjesničari vele da u 19. stolječu dok su ljudi putovali kočijama, nije bilo nimalo neobično da kočija kasni 2-3 dana. Putnici su samo morali sjediti naokolo i čekati da stigne. Možeš li zamisliti da se današnji ljudi tek tako pomire s tim? Nipošto. Danas pobjesnimo ako kojim slučajem naš avion—koji je upravo preletio 900 kilometara za dva sata, kasni 20 minuta!

Teško je biti osoba molitve ako se samo žurimo, obavljamo stotinjak zadataka ili nas zaokuplja 101 stvar koju treba obaviti. Ono što moramo učiniti da postanemo ljudi molitve jest: usporiti. Pokušajte ovo: umjesto gutanja hrane, uživajte u svakom zalogaju. Umjesto jurnjave niz ulicu, šetajte opušteno. Morate li čekati na nešto ili nekoga, oduprite se iskušenju da to vrijeme ispunite radom. Radije upotrijebite tih nekoliko minuta da postanete svjesniji svijeta oko sebe i unutar vas.

Molitva započinje s pozornošču. A pozornost je nešto što se može njegovati. Počinjemo sa zamječivanjem malih stvari: načina kako sunčevo svjetlo struji kroz prozor, cvrkuta crvendača na hrastu, mirisa sapuna u našim rukama, stalnog ritma našeg disanja. Usporiti i obratiti pozornost ključno je za molitvu, jer ono uvečava vjerojatnost da naiđemo na Božje tragove u svom svakodnevnom životu.

3. Počni moliti

Pisac E. L. Doctorow jednom je rekao: “Planiranje pisanja nije pisanje. Govoriti ljudima o pisanju nije pisanje. Pisanje je pisanje.” Isto to se može reči i za molitvu. Planiranje molitve nije molitva. Govoriti ljudima o molitvi nije molitva. Samo je molitva - molitva. A molitva je u biti razgovor s Bogom.

Često započinjem svoju molitvu tako što Bogu velim gdje se nalazim u neko određeno vrijeme: “Bože, danas se osječam izvrsno... Bože, iscrpljen sam... Isuse, tužan sam i ne znam zašto... Bože, tako sam zabrinut zbog toga i toga... Bože, uistinu sam bijesan.” U molitvi, često je dobro započeti baš tamo gdje jesmo i krenuti odatle.

Stara izreka kaže: “Ako si prezaposlen za molitvu, onda si uistinu previše zaposlen.” To znači da si moramo uzeti vremena za molitvu u nekom dijelu našeg dana baš kao što planiramo i sve svoje druge važne aktivnosti. Ne želimo čekati da nađemo vremena za molitvu ili moliti samo kada to poželimo. Naime, kad bismo tako postupali, molili bismo zasigurno veoma malo. Ne, ako želimo usvojiti duh molitve, moramo moliti svakodnevno.

Koje doba dana je najbolje za molitvu? Možda ujutro prije nego li se stvari zahuktaju. Ili možda vam se više sviđa predah usred dana, ili navečer kada se dan bliži kraju. Koje god vrijeme izaberete, molitva vam mora biti od prvotne važnosti - jer Bog je važan, jer doista želite ostvariti dubok osobni odnos s Isusom, jer doista trebate Boga.

Rekao sam da je molitva razgovor s Bogom. To znači da je to dvosmjerna ulica. Tijekom molitve obračamo se Bogu, ali dajemo njemu i priliku da se On obrati nama. Ponekad u molitvi koristimo neke riječi, ponekad ne. Thomas Merton, poznati trapistički monah, jednom je rekao prijatelju neka se prestane tako jako truditi oko molitve. Rekao mu je: “Kako jabuka sazrijeva? Samo čeka na suncu da sazrije.”

4. Potraži pomoč


Ima mnogo predivnih izvora literature koji nam mogu pomoči oko molitve. Nebrojene knjige su napisane o molitvi. Postoje duhovni časopisi u kojima se nalaze kratke meditacije za svaki dan u godini. i ne zaboravite neke mrežne stranice koje govore o molitvi. Samo uguglajte “molitva” i vidjet čete čega sve ima.

Drugi ljudi nam također mogu pomoči oko molitve. Razgovor s prijateljima o molitvi može biti veoma blagotvoran. Zapravo, molitva s njima je čak i bolja. Mnogim je ljudima pomoglo što su se pridružili (ili osnovali) biblijsku grupu ili klub duhovne literature. Neke osobe nađu čak i duhovnika, osobu s kojom se redovito sastaju da podijele svoja iskustva molitve i svakodnevnog življenja. Duhovnici mogu biti svečenici, časne sestre, redovnici, ili laici (žene i muškarci) veoma iskusni u molitvi, a vješti su i u vođenju drugih osoba putovima duhovnog života.

5. Eksperiment

Ima mnogo različitih načina molitve. Eksperimentiranje s raznim oblicima molitve može biti zdravo. Neki ljudi vole moliti krunicu; drugi radije čitaju psalme. Neki vole svakodnevno uzeti odlomak iz Svetog pisma i razmatrati ga. Drugima opet pomaže slušanje duhovne glazbe. Neki se mole dok hodaju ili trče; drugi pak vole sjediti ili klečati. Možete pokušati i moliti Časoslov ili neke druge oblike meditacije.

U želji da postanemo što više ljudi molitve, dobro je upamtiti da je u konačnici molitva ipak samo sredstvo, a ne cilj duhovnog života. Ne molimo samo zato jer volimo moliti. Molimo jer ljubimo Boga. A molitva je jedan od ključnih načina da Boga upoznamo i zavolimo još više. U molitvi nalazimo smisao, snagu i smjer našeg života. Postajemo sve više onakvi kakvi bismo željeli biti: osobe ljubavi, integriteta, suosječanja, opraštanja i radosti.

Što je molitva?

Niže navodimo 10 izjava o molitvi. Dok ih razmatrate, upitajte se: Kako se one slažu s mojim iskustvom? Slažem li se s njima? Zašto se slažem ili ne slažem? Možda češ htjeti razgovarati s Bogom o ovim izrazima glede molitve. Ili razgovarati o ovom članku s jednim ili s dvojicom prijatelja. Možda pripadaš nekoj duhovnoj zajednici u crkvi s kojom bi želio podijeliti reakcije i odgovore na ova pitanja.

“Želja da se molimo jest istodobno i molitva.” (Georges Bernanos)

“Biblija u raspadnutom stanju obično pripada cjelovitoj osobi.” (Nepoznat autor)

“Sve što osobu okreče prema Bogu jest molitva.” (sv. Ignacije Loyola)

“Svrha molitve su dobra djela, dobra djela, dobra djela.” (sv. Tereza Avilska)

“Bolje je moliti iz srca bez riječi, nego s riječima bez srca.” (Mahatma Gandhi)

“Nemoj se nikada moliti u prostorji bez prozora.” (iz Talmuda)

“Molitva je naprosto svjesno bivanje s Bogom.” (Biskup Kenneth Untener)

“Ne molimo da budemo učinkoviti. Molimo jer je Bog – Bog, a mi smo mi, i stoga je taj susret s njim najvažnija stvar u našem životu.” (Jane Ubertino)

“Molitva je ‘gubljenje’ vremena pred Bogom.” (Michel Quoist)

“Molitva je naš skrušeni odgovor nedokučivim iznenađenjima življenja.” (Rabi Abraham Heschel)

 

Korizma nam danas postavlja odlučujuče pitanje:

Rastem li ja u svojoj vjernosti prema Kristu, u svojoj potrebi za svetošču?

Živim li ja širokogrudno apostolat u svakodnevici, svom običnom radu, među svojim poslovnim kolegama?

Svatko tko u svojoj duši traži odgovor na to pitanje uvidjet če kako je potreban obnovljeni preobražaj da bi Krist u nama živio i da se njegova slika neiskrivljena odrazi u našem ponašanju.

U ovoj Korizmi moramo vidjeti nešto više, a ne samo bilo koje vrijeme, koje se u liturgijskoj godini po pravilu ponovno navrača. Taj trenutak je nepovratan, on je božansko davanje pomoči, koje treba prihvatiti. Isus stupa na našu stranu i očekuje od nas – ovdje i sada – da se uvelike izmijenimo.

Stiže nas glas Dobrog Pastira: ego vocavi te nomine tuo, tvojim sam te imenom zvao. A mi moramo odgovoriti uzvračajuči ljubav ljubavlju: ecce ego quia vocasti me (1 Sam 3,9) – Ti si me zvao, tu sam, s čvrstom odlukom da ova Korizma neče bez traga proteči kao voda preko stijene.

Želim se promijeniti, ponovno obratiti Gospodinu i ljubiti Ga onako kako On želi biti ljubljen.

Posipanje pepelom jest poziv za življenje kroz Korizmu svjesno i intenzivno sudjelujuči u pashalnom Isusovom otajstvu, njegovom križu i uskrsnuču, sudjelovanjem u euharistiji i življenjem milosrđa.

 

Poruka Pepelnice  s  kojom počinje preduskrsno  pokorničko vrijeme dade se sažeti u jednoj rečenici: "Obrati se čovječe, dok još imaš vremena!"

Poziv na obračenje, s kojim se često susrečemo u Bibliji, poprima na Pepelnicu osobitu hitnost, jer nas podsječa na to, da ne možemo vječno računati s vremenom. Naš zemaljski život je ograničen.
Zato moramo koristiti vrijeme: činiti dobro, odbacivati zlo, živjeti tako, da se svidimo Bogu. Tako promatrana, Pepelnica je ozbiljan dan-dan hitne opomene, i mi razumijemo, zašto je ona zajedno s Velikim petkom glavni dan posta Crkve.
Na drugoj strani upravo smo čuli Evanđelje, da nemamo povoda pokazivati žalosno i kiselo lice i biti potišteni. Zašto ne? Jer poruka o obračenju, kajanju i pokori je radosna vijest, utješna poruka. Nama je rečeno: svejedno gdje stojiš, možeš početi nanovo, možeš pokušati ponovno sa svojom vjerom, s nasljedovanjem Isusa.

Bog čeka na svakoga, i spreman je, svakoga koji se njemu okreče i čini korak prema njemu, prihvatiti. Bog je pun spremnosti na pomirenje, on je kako smo čuli u čitanju: "nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali" (Jl 2,13).

Mi smo doduše često slušali, da trebamo s novim ušima slušati i primjetili, da sve ipak nije tako jasno.

Pepelnica (korizma) poziva nas: zgrabite šansu, pomirite se s Bogom i vašem životu dajte novi pravac!

Najvažnije je kod toga, ako se slijedi taj poziv,  da je namjera unutrašnje odluke: Da, ja hoču nanovo početi, svjesnije živjeti s Bogom i u vjernosti prema njegovim zapovijedima.
Buduči je čovjek biče od krvi i mesa, važno je da se unutrašnje uvjerenje konkretizira prema vani, da se očituje u konkretnom ponašanju. I tu u igru ulaze tri klasične upute za korizmu:

 

Krist vas zove

Usudite se...,
biti mladi ljudi…, krščani…,
oduševljeni Kristom…

Usudite se...,
dolaziti na njegove izvore
i pitati, bez straha:
tko si ti Isuse,
i što nam je činiti,
Učitelju!?

Usudite se...,
osluškivati njegovu Riječ…
čuti njegov zov,
i otvoriti mu vrata
svoga života i srca..,
svojih sanja i čežnji, planova i nada.
I vrata svih svojih ljubavi… Širom!

Usudite se reči...,
»Na tvoju Riječ, Rabi, Kapetane!«
I »zaveslati na pučinu,
s veslima u rukama u ruci Njegovoj«.
A ako vam smalakšu ruke,
ili klone duša,
otvorite vjetru njegova Duha
sva svoja njedra i jedra
i puni snagom Neba,
krenite na put,
bez straha.
On zna luku koja vam treba.

Usudite se...,
vidjeti i iskusiti,
kako je lijepo živjeti
njegovo Evanđelje,
njegovu Radosnu vijest »Života u izobilju«.

Usudite se...,
biti zagledani u Krista,
»Stepinčevom zagledanošču«,
u njegov križ.., i trnovu krunu,
svim iskušenjima straha, izdaja i zataja,
svim prijetnjama đavolskim, usprkos!

Usudite se...,
vidjeti njegovo kopljem otvoreno srce
i sebe u njegovu srcu nađite,
u Gospinom zagrljaju.

Usudite se...,
svjedočiti »Mir, dar Uskrsloga«,
dragovoljno, iskreno i zajedno,
molitvom, opraštanjem i blagoslovom,
u župi…u školi,
u društvu i domovini,
u zadačama, obvezama i pravima,
pred neuspjesima i uspjesima,
pred suprotnostima i kušnjama,
pred uvredama i poniženjima.

Usudite se uvijek biti:
»Zajedno u Kristu«!
Od svega srca preporučujem
vama mladima..., svima:
Prihvatite ovaj Kardinalov izazov,
jer to je Božji izazov
da budete ljudi
»na sliku Božju«,
i »Kristu suobličeni!«
Njemu, sebi samima i svima nama
na ponos i radost.
Našim obiteljima, Crkvi, narodu
i domovini Hrvatskoj
na blagoslov!

† Ante Ivas, biskup šibenski
U Šibeniku, na blagdan Krštenja Gospodinova, 2011.

 

Zar je moguče da netko tko ide u crkvu bude praznovjeran? Naravno da jest! Odlazak u crkvu, čak i svakodnevna molitva još uvijek ne znače da je nečija vjera čvrsta, zrela, formirana, odgojena. Kakva je čija vjera najbolje se vidi kad nastupi nevolja. Onda vidimo kako se ljudi za koje smo bili uvjereni da su pravi vjernici i da ih ništa ne može pokolebati odjednom počnu ponašati nevjernički – pobuna protiv Boga, sebičnost, neprihvačanje situacije, čak i prestanak molitve. Što se zbiva?

Vjera nije nešto što dobijemo kao gotovi dar, ona se treba njegovati, hraniti, razvijati, odgajati, formirati. Kako? Redovita molitva i redovito primanje sv. Sakramenata jedan je dio tog procesa. No, nije dovoljno. Pročitati nešto od dobre krščanske literature, razgovarati o vjeri sa stručnim ljudima (osobno sa svečenikom), imati stalnog duhovnog vođu-svečenika, čitati Sveto Pismo i tražiti ispravno tumačenje – sve su to načini kako se vjera odgaja. Bez toga, unatoč redovitoj molitvi, čovjek može doči do krivih zaključaka. Jedan od najčeščih krivih zaključaka je da Bog uvijek mora poslušati moje zahtjeve i učiniti onako kako ja mislim da bi trebalo i to, po mogučnosti, u roku kojeg ja odredim. Kad se to ne dogodi, onda Boga «pozivam na red», onda nabrajam sve što sam ja «za njega» učinio - molitve, odlaske na misu od malih nogu, postove, izmoljene krunice, vlastita dobra djela koja sam učinio, moj neporočni i pošteni život itd. U znak protesta neki če prestati moliti, odlaziti u crkvu, druge če uvjeravati kako molitva ništa ne vrijedi, posumnjat če u sva svoja dosadašnja vjernička uvjerenja i sl.