Ljeto može biti iznimno aktivno, živahno, vrijeme. Viđamo više ljudi, bilo da se radi o susjedima jer više vremena provodimo vani, bilo članove šire obitelji jer putujemo da bi ih vidjeli ili obratno. Možemo, također, putovati u druga mjesta, provesti vrijeme u nacionalnim parkovima, na koncertima ili nekim drugim posebnim događajima.

Više aktivnosti podiže i razinu stresa: vožnja u prometnoj gužvi ili beskrajno čekanje u redu, okruženi bučnom djecom i nezadovoljnim odraslim ljudima. I samo mnoštvo ljudi može ugroziti ''bezbrižne'' dane ljeta. I ne samo to, više aktivnosti obično se pretvara u trošenje više novca i logističke potpore.

Zašto ne iskoristiti sve te dodatne podražaje da potaknemo hvalu i zahvaljivanje?

Da, zarobljen si na planinskim serpentinama, na putu koji je pun rupa i kvrga - ali, pogledaj te planine! Plaža je prepuna, a nisi ponio dovoljno hladnih napitaka - ali ležiš na suncu s kilometrima plave vode do tvojih nogu!

Hvala Bogu da možeš slušati glazbu u parku, da tvoja djeca primječuju koliko je zvijezda na nebu kad kampiraš daleko od gradskih svjetala, da postoji puno ljudi koji te žele vidjeti i provesti vrijeme s tobom; da si uspio odmaknuti se na nekoliko dana, da si zaglavio u motelskoj sobi koja ima klimu i televizor koji rade čak i ako je vrijeme pokvarilo tvoje jutarnje planove.

Za svaki moguči stres postoji jednaka i ljepša mogučnost za pozornost i zahvalnost.

 

Pobožnost prvog petka

Pobožnost prvog petka u mjesecu zauzela je u katoličkom svijetu našeg vremena neslučene razmjere. Prvi petak je za milijune vjernika postao mali blagdan Srca Isusova, blagdan duše i mjesečna duhovna obnova. Tu je pobožnost pokrenuo sam Spasitelj kad se jednoga prvog petka u mjesecu ukazao službenici svojoj Margareti Mariji i izrazio želju da ga taj dan primamo u sv. Pričesti s nakanom da mu pružimo zadovoljštinu za sve uvrede, nemarnosti i prezir što mu ih ljudi nanose u presvetom Sakramentu.

S primanjem zadovoljštinske sv. Pričesti na prve petke u mjesecu, Spasitelj je povezao jedno “veliko obečanje”. U ljubavi svoga Presvetog Srca izjavio je Margareti Mariji, da oni koji budu primali zadovoljštinsku sv. Pričest na prve petke kroz devet mjeseci, neče umrijeti u nemilosti ni bez sv. sakramenata, i da če im njegovo božansko Srce biti sigurno utočište na času smrti. Tu devetnicu prvih petaka dosta je obaviti jednom u životu. No tko ju je jednom obavio, taj više neče moči lako zaboraviti na blagoslovne učinke te pobožnosti pa če osječati pravu potrebu da to nastavi i dalje. Time če si najsigurnije izmoliti od Boga veliku milost ustrajnosti u dobru do smrti i samu sretnu smrt. Zato se ta devetnica ponekad zove i “devetnica spasa”.

 

Pobožnost prvih subota

Marija se ukazala u Fatimi, u Portugalu,1917.g. Sestri Luciji, Marija je pokazala svoje srce ovijeno trnjem i uputila riječi: Imaj sažaljenja prema Srcu svoje Presvete Majke, izbodeno trnjem, što ga svaki trenutak u njega zabadaju nezahvalni ljudi, a nema nikoga tko bi ga pokorom izvlačio!

Barem ti me pokušaj utješiti i poruči da svima onima koji se u pet prvih subota u mjesecu zaredom ispovijede, pričeste, izmole krunicu i 15 minuta ostanu sa mnom u razmatranju o otajstvima krunice, a s nakanom da mi pruže zadovoljštinu, obečajem svoju prisutnost u času smrti i sve milosti koje su im potrebne da spase dušu!

Pet subota, a ne sedam ili devet, jer postoji pet oblika uvreda i psovki koji se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu: psovke protiv Bezgrješnog začeča, psovke protiv njezinog Djevičanstva, psovke protiv Božanskog majčinstva, zajedno s odbijanjem da je se prizna za Majku svih ljudi; javni pokušaji usadjivanja u srca djece ravnodušnost, prijezir i konačno mržnju prema ovoj Bezgrješnoj majci i direktno vrijedjanje Srca Marijina na Njenim svetim slikama. Moliti čemo i za duhovna zvanja.

 

Ono što je svakodnevno, što se ponavlja iz dana u dan, često može postati dio rutine. Više i ne doživljavaš veličinu ili svetost onoga što ti je pred očima non-stop. Zar nije tako ne samo s nedjeljnom misom, crkvom ili Biblijom koja ti stoji na polici kao i svaka druga knjiga? Pa zar nije tako i s onim križem koji ti visi na zidu u tvojoj sobi kao i sve ostale slike i predmeti na zidu pokraj kojih prolaziš ne mareči odveč za njih jer su več godinama na tom zidu i postale su inventar kuče na koji se više nitko i ne obazire?

Ali, zar nije tako često i s ljudima koji su nam (kao) najbitniji i najvažniji na ovoj zemlji? Pa često ih ne doživljavamo, nemamo uho za njih, nemamo vremena za njih, ne sječamo se kad smo ih zadnji put posjetili ili rekli kakvu divnu riječ (volim te, trebaš mi, nedostaješ mi), uputili jednostavan osmijeh ili dali jednostavan poljubac koji vrijedi više od milijun riječi…

Sveto ostaje sveto. Bez obzira kakav ja bio. Mario ja za tu svetinju ili ne mario. Neče Bog biti veči time što ja očistim križ svaki dan da se ne hvata paučina za njega. Neče Bog postati veči time što ja svaki dan idem na svetu misu. Neče Bog biti veči time što ja redovno molim i postim. Ne dobiva on na svetosti, nego ja. Ja moram poraditi na svojoj svetosti. I držati sebe budnim. I držati svoje oči otvorenima. A Bog nam se pokazuje u našim bližnjima, osobito u onima koji su u potrebi. U malenima. Zaboravljenima. On je tada, zapravo, zaboravljeni Bog. Evanđelje nas potiče na brigu i ljubav za bližnje, jer je kritično razmišljanje u kojem jako i puno i strašno volimo Boga, a ne možemo smisliti određene ljude ni na deset kilometara. Kako možeš voljeti Boga kojeg ne vidiš, a mrziti brata kojega vidiš?

U životu se često opteretimo glupostima koje ne bi trebale imati mjesta u našem dnevnom rasporedu. Tričarijama. Sporednim stvarima. A upravo nas te stvari dovedu do toga da zaboravimo na ono bitno. Tako možemo proči kraj Svetoga i ne doživljavajuči da je Sveto. Tako možemo slaviti misu kao da čitamo bilo koji drugi tekst na ovom svijetu. Tako možemo i moliti, a zapravo ne razgovarati s Bogom. Valja nam se otimati nebitnom da bismo pripadali Bitnom. A kad pripadamo Bitnom, on postaje naša nužnost i potreba. A kad pripadamo Bitnom, čak če se i naši bližnji osječati ljepše u našem društvu. Onda ču i njima znati pokazati da su mi bitni. Onda ču i onome Svetome znati pokazati da mi je bitno. Danas. Svaki dan.

U ovom užurbanom vremenu imamo sve manje vremena za sebe, a kamoli za Isusa. No uvijek možemo nači 15 minuta za Njega…

Molitva je zamišljena kao razgovor, razgovor s našim Ocem… Stoga, sklonimo se u šutnju, odijelimo se od vanjskog svijeta, od buke, dođimo pred našeg Gospodina, pred naše Nebo, zamolimo svoga anđela čuvara da moli s nama. Kleknimo pred Presvetim ili zamislimo se pred Presvetim.

 

Ne trebaš mnogo toga znati da mi se svidiš. Dovoljno je da me ljubiš. Razgovaraj sa mnom jednostavno, kao da razgovaraš s najboljim prijateljem.

Želiš li me za nekoga nešto zamoliti?

Reci mi njegovo ime i kaži što želiš da sada za njega učinim. Traži mnogo toga! Ne ustručavaj se moliti! Govori mi jednostavno i iskreno o siromašnima koje želiš utješiti, o bolesnima čije patnje gledaš, o zabludjelima koje žudiš vratiti na pravi put. Za svakoga od njih reci mi bar jednu riječ.

Što je s tobom, zar ne trebaš i za sebe kakvu milost?

Reci mi otvoreno da si možda ohol, sebičan, prevrtljiv, neuredan… i onda me zamoli da ti pomognem u tvojim malim ili velikim naporima koje činiš da se toga oslobodiš. Nemoj se stidjeti! Mnogi su pravednici, mnogi sveci na nebu imali iste mane kao i ti. Ali oni su ponizno molili… i malo po malo su ih se oslobađali. Nemoj se ustručavati zamoliti me i za zdravlje, za uspjeh u svome radu, poslovima ili učenju. Sve ti to mogu i hoču dati. Želim da me moliš za sve ono što ne priječi tvoje posvečenje, nego ga potiče i olakšava. Reci mi što ti je baš danas potrebno? Što da ti učinim? Kad bi samo znao koliko ti žarko želim pomoči!

Imaš li kakvu osobito potrebu?

Povjeri mi ju! Što te zaokuplja? O čemu razmišljaš? Što želiš? Što mogu učiniti za tvoju obitelj, tvoga brata, sestru, tvoga muža, ženu, tvoga sina, tvoju kčer, tvoje prijatelje, tvoje pretpostavljene… Što ti za njih želiš učiniti? A što želiš da ja za njih učinim? Zar ne želiš da se ja proslavim? Ne bi li želio učiniti neko dobro svojim prijateljima koje jako voliš, a koji možda žive i ne misleči na mene! Reci mi što te danas posebno zaokuplja. Što najviše želiš? Kojim bi to sredstvima ostvario? Reci mi ako ti nešto ne uspijeva i ja ču ti pokazati što je tomu razlog. Zar ne želiš da budem potpuno tvoj?

Osječaš li se možda tužno ili bezvoljno?

Ispričaj mi sve pojedinosti! Što te rastužilo? Tko te je povrijedio? Tko je povrijedio tvoje dostojanstvo? Tko te je prezreo? Povjeri mi sve i uskoro češ mi moči reči da si potaknut mojim primjerom sve oprostio i zaboravio. Kao nagradu utješit ču te svojim blagoslovom. Bojiš li se možda? Osječaš li u duši neku tjeskobu koja je neopravdana, ali te ne prestaje razdirati srce? Baci se u naručje moje providnosti! Ja sam s tobom, tu kraj tebe! Ja sve vidim, sve čujem i ni trenutka te neču ostaviti u nevolji. Osječaš li odbojnost prema ljudima koji su te voljeli, a sada su se od tebe udaljili i zaboravili te bez ikakvoga razloga? Moli se za njih i ja ču ti ih vratiti ako nisu prepreka tvomu posvečenju.

Zar mi nemaš reči i nešto lijepo?

Zašto mi ne dopuštaš da se s tobom radujem, pa ja sam ti uistinu prijatelj. Ispričaj mi što te je jako utješilo i razveselilo nakon našega posljednjega susreta! Vjerojatno si doživio neko ugodno iznenađenje, čuo dobru vijest, primio pismo koje te je razveselilo, doživio znak pažnje. Možda si savladao neku poteškoču, izišao iz bezizlazne situacije? Sve je to moje djelo! Jednostavno mi reci: «Oče moj, hvala ti!»

Zar mi nečeš ništa obečati!?

Ja vidim dubine tvoga srca. Ljude se može prevariti, ali Boga ne! Zato budi posve iskren! Jesi li čvrsto odlučio da se više nečeš izlagati onoj zavodljivoj prigodi za grijeh, da više nečeš čitati onu knjigu koja nadražuje tvoju maštu, da se više nečeš družiti s onim ljudima koji unose nemir u tvoju dušu? Hočeš li opet biti blag, ljubazan i uslužan prema onom bližnjemu kojega si do danas smatrao svojim neprijateljem jer se ogriješio o tebe? Dobro, sada se vrati svojim svakodnevnim obvezama, svojem poslu, svojoj obitelji, učenju. Ali ne zaboravi četvrt sata koji smo ovdje zajedno proveli! Sačuvaj koliko možeš: šutnju, unutarnju sabranost, skromnost i ljubav prema bližnjemu.

Ljubi moju Majku koja je i tvoja Majka.

Dođi mi ponovno sa srcem još ispunjenijim ljubavlju i još predanijim mojemu Duhu. Tada češ svakoga dana u mome srcu nalaziti novu ljubav, novu dobrostivost i novu utjehu.

Tekst sv. Antuna Marije Clareta

 

Mjesec listopad je posebno posvečen Majci Božjoj i pobožnosti krunice – molitvi koja je vrlo često neshvačena ili krivo shvačena, pa je mnogi smatraju i dosadnom i besmislenom i zastarjelom… A sve to samo zato što je ne poznajemo.

Krunica je ustvari meditacija i mnogi sveti ljudi – poznati i nepoznati kroz povijest Crkve došli su do vrhunaca mistike i kontemplacije upravo po molitvi krunice. Kažu da bi rječnikom glazbe izgovaranje Zdravo Marije u krunici bio ritam, a razmišljanje o Isusovu životu bile bi riječi i melodija. Krunica angažira u molitvi čitavog čovjeka – po razmatranju otajstava aktivira duh, maštu, inteligenciju, po trajnom kontaktu s Marijom angažira nas emotivno, po ponavljanju riječi i prebiranju zrnaca angažira nas na neki način i fizički…

U molitvi krunice lako se ujedine i prepoznaju katolici cijelog svijeta – ona se u svakom dijelu svijeta moli na isti način i divan je doživljaj u velikim svetištima moliti je s mnoštvom vjernika koji iste riječi izgovaraju svatko na svom jeziku.

Izraz “pobožnost” prvo znači osobnu pažnju, sabranost i predanje Bogu u osobnoj molitvi.

Pobožnost se, međutim, zove i zajednički oblik molitve, koji nije strogo liturgijski, več više pučki. Jednostavnijim molitvama i vježbama (primjerice klečanjem, naklonom, i ponavljanjem nekih molitava kroz neko vrijeme i sl.) sakupljeni vjernici iskazuju poštovanjem (časte) pojedina Božja svojstva ili Isusa Krista, Duha Svetoga, Majku Božju Mariji ili pojednog sveca. Tako, primjerice, postoje pobožnosti Srcu Isusovu, simbolu Kristove ljubavi prema čovječanstvu, svetom Josipu i drugim svecima. Cilj svih pobožnosti je da vjernik unaprijedi svoju vjeru i odanost Bogu.

Među poznatijim marijanskim pučkima pobožnostma su “svibanjske večernjice” i “listopadske večernjice”. – Vjernici sabrani u ckrkvi svake večeri dotičnog mjeseca, zajednički mole krunicu. U mnogim crkvama nakon krunice slijedi večernje sveta mise. Treba dodati da ove i slične pobožnosti nisu obvezne kao nedjeljna misa, nego su slobodne, dragovoljne i znak večeg štovanja Blažene Djevice Marije (skračeno rečeno: Gospe).

Ove marijanske pobožnosti imaju stoljetnu tradiciju i preporučuju ih i danas mnogi crkveni dokumenti. Listopad je mjesec svete krunice Po kalendaru se 7. listopada slavi i blagdan Blažene Djevica Marija od Krunice.

Preuzeto sa stranice: www.katolici.org

 

Bi li se presvukao prije nego Ga pustiš unutra?

Ili bi sakrio neke časopise i postavio Sveto pismo na njihovo mjesto?

Bi li sklonio svoju svjetovnu glazbu, a izvadio crkvenu pjesmaricu?

Bi li mu mogao dopustiti da uđe odmah ili bi ga zavlačio naokolo?

Razmišljam… kada bi Spasitelj bio s tobom dan-dva, bi li nastavio raditi stvari koje redovito radiš?

Bi li nastavio govoriti ono što uvijek govoriš?

Bi li se tvoj život nastavio kao što živiš svih drugih dana?

Bi li poveo Isusa sa sobom svugdje gdje ideš?

Ili bi možda promijenio svoje namjere tih dana?

Bi li ti bilo drago upoznati ga s tvojim najdražim prijateljima?

Ili bi se ponadao da oni neče navračati dok On ne završi posjet?

Bi li ti bilo drago da On ostane s tobom za stalno?

Ili bi odahnuo kada konačno ode?

Bilo bi zanimljivo znati što bi stvarno radio da Isus kao osoba dođe biti neko vrijeme s tobom.

 

Došašče je vrijeme iščekivanja.

Čekanje može biti dosadno i frustrirajuče. Postoji li možda u tome neka skrivena dimenzija? Kako možemo preokrenuti naše mrzovoljno iščekivanje u "sveto iščekivanje"?

Bog ugrađuje u naš život velik dio iščekivanja. Čitav Stari zavjet jest jedno veliko iščekivanje. Napokon Bog šalje svoga Sina. Čini se da je iščekivanju došao kraj.

No promisli o vremenu koje je Isus proveo u Nazaretu: čini se kao da Bog daje da Isus čeka. Nakon toga slijedi vrijeme njegova javnoga djelovanja: "Pojavio se, govorio, hodao, molio, liječio, lomio kruh..." U muci opet dolazi tema iščekivanja. Isus se ponaša nevjerojatno pasivno. Prije je on činio puno toga, a sada se puno toga čini njemu: "Uhitili su ga, bičevali, razapeli i bez obzira što mi činite, moja ljubav neče prestati." Ljubav u njegovu srcu čini ovo vrijeme "svetoga iščekivanja".

 

Na početku Isusova djelovanja, u krštenju na Jordanu, započinje Isusov put uživljavanja (ulaženja) u ljudsku povijest, pojedinačnu i skupnu. Isus staje u red, ali kao – posljednji. U njemu se na neponovljiv način susreču: nebo i zemlja, Bog i čovjek. Njegovo krštenje je krštenje, vodom i Duhom Svetim. Riječ je o onom istom Duhu koji je lebdio nad vodama u času stvaranja, o onom Duhu koji je udahnut u oblikovano tijelo prvoga čovjeka da postane živo biče. To je isti Duh koji je govorio po prorocima, Duh po kojem je Isus začet od Djevice Marije. Taj je Duh lebdio i nad vodama Jordana u trenutku Isusova krštenja. Na našem krštenju i mi postajemo baštinici toga Duha. Bog je u tom trenutku i nad nama otvorio nebo i rekao: „Ti si moje ljubljeno dijete, ti si moja radost i moj ponos.“ Mi to izravno ne čujemo i ne možemo čuti. Doneseni smo na rukama onih čiji smo ponos – naših roditelja. Nad nama se u vremenu i u vječnosti, zauvijek razliježe glas Božje ljubavi: „Ti si moj!“ Jednako tako i sami smo pozvani biti Božji glas drugima: „Ti si moja radost i moj ponos!“ I u drugima zbog toga buditi ponos. Kuda god krščanin ide, ma gdje god se našao i on je kao i Isus, zajedno s Isusom – miljenik Božji. To znači: živjeti u milosti Božjoj.

 

  • 22.01. - 28.01. -devetnica Sv.Ivan Bosco
  • 02.02. - 10.02. -devetnica Majci Božjoj Lurdskoj
  • 12.02. - 20.02. -devetnica Duhu Svetom
  • 10.03. - 18.03. -devetnica Svetom Josipu
  • 18.04. - 27.04. -krunica Božanskog Milosrđa
  • 18.04. - 27.04. -devetnica Božanskom Milosrđu
  • 04.05. - 12.05. -devetnica Majci Božjoj Fatimskoj
  • 30.05. - 07.06. -devetnica Duhu Svetom
  • 15.06. - 21.06. -šestodnevnica Sv. Alojziju Gonzagi
  • 24.06. - 27.06. -trodnevnica Presvetom Srcu Isusovu


Mi često molimo za sebe, za zdravlje, za posao, za obitelj. Znamo moliti i za druge, ali točno ono što mislimo da njima treba, a molitva predavanja i prikazivanja kao da je negdje iščeznula. Molitva je zapravo prinos, kao tamjan što se diže do neba, tako i naše molitve dolaze pred Boga… osoba po osoba, nakana po nakana. Kolika je tek veličina molitve gdje nekoga u duhu samo stavimo pred Gospodina i prikažemo za tu osobu nešto što je pred nama a što ne znamo kako če biti ili završiti?!! No, naravno, nemojmo zaboraviti posljedice takve molitve. Kada nešto prikazujemo za druge, Bog često oteža te situacije, napravi kaos oko nas, zaoštri oštrice, a ti ne možeš više povuči svoje riječi, več si prikazao sav svoj dan za nekoga. To košta, da… ali kolike samo milosti po takvoj molitvi dolaze i nama samima. Učimo se trpjeti, strpjeti, tolerirati, jačamo se i rastemo u vjeri i ljubavi… ima li što ljepše?! Ne bojmo se donositi pred Isusa sebe, svoje bližnje, svoje «neprijatelje», potrebite… i ne bojmo se žrtvovati za njih, davati Bogu svoje sate, minute, trenutke s nakanom za nekoga ili sebe.

 

Ruke

Probodene ruke, probodene čavlima. Ruke otvorene koje cijeloga života nisu činile drugo nego darivale. Ruke koje su djelovale: radile, ozdravljale, oslobađale od bijede, blagoslivljale....
Kakve su tvoje ruke? Jesu li to ruke otvorene da besplatno pomognu bližnjemu koji treba pomoč?
Oprosti nam, Gospodine, jer su mnogo puta naše ruke bile brze za primiti, a spore za dati, spremne za činiti zlo, lijene za činiti dobro. Gospodine, smiluj se!
 
Noge

Noge (stopala) probodene čavlima, nepomične. Ali koliko su propješačile ove noge: Isus je uvijek na putu, na putovanju, on je onaj koji dolazi… Isus je uvijek činio volju Oca. I nikad se nije zaustavio.
Kakve su tvoje noge? Slijediš li put koji je Isus obilježio, njegovo Evanđelje, slijediš li Njega koji je put, istina i život, pa i u trenutcima poteškoča, ili želiš činiti sve po svojoj volji?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta ne želimo slijediti i hodati tvojim putem, mnogo puta ostajemo samo na obečanju da čemo te slijediti kao istinski prijatelji. Gospodine, smiluj se!
 

Glava

Glava okrunjena trnovom krunom, sva njegova Kraljevska moč je moč ljubavi koja daje život za nas. To je sveta glava kojoj su i mudraci prinijeli svoje darove. Ona je prijestolje mudrosti koja je objavila siromasima namisli Božje.
Kakve su tvoje misli, jesu li to misli o Isusu ili misli o ovome svijetu? Slijediš li Evanđelje ili čopor?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naše misli nisu tvoje misli i umjesto da slijedimo mudrost Evanđelja radije slijedimo lažnu mudrost mnogih televizijskih programa. Gospodine, smiluj se!

 
Oči

Oči koje gledaju Oca koji je na nebesima i oči koje gledaju ljude koji su na zemlji. Isus gleda Oca te se izručuje u njegove ruke. Gleda svoje pogubitelje i oprašta im. Isus je gledao i gleda u srce, njegov dobri pogled je pogled dobrog pastira koji poznaje svakoga osobno i ljubi svakoga osobno.
Kakve su tvoje oči i tvoj pogled? Znaš li gledati sa bistrim i milosrdnim očima svoga bližnjega? Znaš li u teškočama podignuti svoje oči Ocu koji je na nebesima?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naš pogled nije čist, jer više puta vidimo samo granice i krivnju, jer zaboravljamo podignuti oči prema nebu. Gospodine, smiluj se!
 

Usta

Usta suha, suha od žeđi. Prima ocat, osječa svu gorčinu… iz ovih usta izlazile su riječi molitve i oprosta. Usta koja su cijeloga života navještala Kraljevstvo Božje, poučavala, nudila Riječi života vječnoga, usta koja su govorila istinu, koja su savjetovala, davala hvalu i blagoslivljala Oca…
Kakva su tvoja usta? Kakve su riječi koje izlaze iz tvojih usta? Jesu li to riječi koje druge tješe? Jesu li jedna jeka Riječi? Razglašuju li miris hvale?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naše riječi su bile riječi obmane, laži, prigovora, a koji puta bile su spremne da uzalud izgovore tvoje ime i uvrijede naše bližnje. Gospodine, smiluj se!
 

Srce

Srce ujedinjeno u ljubavi za Oca i zato je bilo spremno ljubiti svakoga od nas. Jedno srce probodeno, srce kroz koje je prošlo koplje. Srce prepuno ljubavi koja se razljeva na nas. Jedno srce krcato dobrog mišljenja prema nama.
Kakvo je tvoje srce? Kakvim je osječajima ispunjeno? Jeli ujedinjeno u ljubavi prema Ocu, kao i Isusovo ili je podijeljeno? Kakvi osječaji zamučuju bistri izvor tvoga srca? Nastojiš li slijediti Isusov primjer srca koje se otvara i dariva?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta u našem srcu ljubav za tebe i bližnje je veoma mala, malo je zahvalnosti i velikodušnosti u našem srcu.
Oprosti nam jer u našem srcu ima egoizma, zavisti, ljubomore, želimo imati sve i to odmah bez ikakve žrtve, iz našeg srca izvire zlo umjesto ljubavi. Gospodine, smiluj se.