Kad sveti Matej u svom Evanđelju opisuje događaj uskrsnuča, opisuje ga kao zvučnu stvarnost koja je odjeknula i potresla zemlju.

Gospodin, naime, u grobu nije mirovao, jer nije bio mrtav, nego je vodio onu konačnu borbu protiv smrti koja je bila vrhunac vjekovnog sukoba neba i zemlje, svjetla i tame, onoga i ovoga svijeta. Smrt je, naime, bila vrhunac drskosti zla koje je htjelo Boga pokopati i istisnuti iz ovoga svijeta, ali je zato uskrsnuče vrhunac Božje snage, povratka u život i uspostavljanja novog poretka. Uskrsnuče dovodi do bistrenja stavova i pozicija. Svijet se služi lažima i moču potkupljivanja, a Bog se služi čistim bičima da navijesti događaj uskrsnuča, da odnese pobjedu nad silama tame. Dok se svijet služi vojnicima, novcem i lažima, Isus se služi jednostavnim osobama poput žena koje su došle na grob jer su ga ljubile kao učitelja i liječnika njihovih duša. U Isusovo ime anđeli naviještaju uskrsnuče, kao potom i apostoli, kojima je povjerena ista zadača. No njihovo svjedočanstvo je bez ikakve svjetovne moči i pompe. Čak, usprkos nje. Jednostavnost njihovih duša snažnija je od oružja i novca. Doista, uskrsnuče je znak duhovne moči koja potresa zemlju i čini da uzdrhti podzemlje i svijet zla koji se ukorijenio u svim njezinim zakutcima. To je pravi potres koji i danas potresa zemlju, jer uskrsnuče svjedoči o radikalnoj novosti i obnovi čovječanstva. O kamo sreče da nas taj potres temeljito protrese pa da povjerujemo istinski i žarko u Krista Uskrsloga, te da donesemo promjenu u ovaj svijet, promjenu sukladnu tom slavnom događaju. Ovo je potres koji ne izokreče ljudska društva, kako bi u njima pravio prevrate, ali u njih unosi Božju istinu. To je potres koji ne ruši silom ljudske sustave, ali dovodi u pitanje njegove vrijednosti ako ne izviru iz Boga i njegove temelje koji nisu učvrščeni u Bogu. To je potres koji ruši smrt koja se uvukla u sve pore ljudskoga života. To je potres koji u nama ruši grješne navike i potrebe s kojima se miroljubivo suživljavamo, umjesto da ih odstranimo iz života. To je potres koji razara srca okamenjena nevjerom, a pretvara ih u srca iskrene vjere i odanosti Bogu. Neka potrese i protrese naše savjesti i naše živote, neka nas protrese do dubine našega biča i neka nas trgne iz uljuljanosti u koju smo zapali i u kojoj smo obamrli zaspavši omamljeni u noči svijeta. A kad nas Kristovo uskrsnuče potrese i protrese, pođimo i mi žurno i naviještajmo po svem svijetu ovaj čudesni događaj, kako bi se po našem navještaju svaki čovjek pripremio na novi, uskrsli život.

 

Kad bih trebala odabrati svoj najdraži mjesec, to bi bio svibanj. Kao da nas njegova proljetna nesputana ljepota i ozelenjena blistava priroda iznova tjeraju da se osječamo, baš poput prirode same, življima nego proteklih mjeseci. Čovjek i priroda, ruku pod ruku, baš onako na tragu sv. Franje, svakog prolječa čine predivan sklad u buđenju vlastite vitalnosti.

Sasvim je logično da to posebno lijepo doba posvečujemo Najposebnijoj. Kad pomislimo na taj mjesec, asocira nas na ljepotu, na cviječe, na buđenje novog života… a na koga nas ti pojmovi uopče mogu podsjetiti ako ne na nju – Mariju?

Marija jest naša majka i utječemo joj se vjerno kroz cijelu godinu, i iako u svibnju ne slavimo niti Djevičino rođenje na zemlji, nit uznesenje na nebo, cijeli mjesec je jedna velika počast i slavljenje majke svih ljudi.

Čaščenje Gospe u mjesecu svibnju lijepa je crkvena tradicija koja datira još iz srednjeg vijeka. Stavljanje vijenca od ruža pred Gospine noge običaj je koji se vrlo brzo ukorijenio u puku, koji je čaščenje upotpunjavao moljenjem krunica i litanija, pjevanjem marijanskih pjesama, posebnim hodočaščima, i kao kruna tu je ono na što nas Marija oduvijek majčinski strpljivo upučuje -klanjanje pred Presvetim kao vrhunac njene majčinske manifestacije, tako jednostavno a istinito izrečen u poznatoj izjavi „po Mariji k Isusu“.

Zbilja, ovo je mjesec kada nas svaka sitnica na svakom koraku upučuje na nju!

Čaščenje svibanjske kraljice nisu samo izmoljene krunice i rešenje oltara. Častiti je možemo otvaranjem svojih srca i prema njoj, njezinu Sinu, ali i svim ljudima u svojoj okolini. Bezbrojne su prigode u danu kada možemo makar na minutu zastati i uputiti joj misao punu ljubavi i vjernosti i u tom duhu proživjeti cijeli taj dan. Osjetiti Božju ljubav na djelu, ali i prelijevati je kao iz prepunjene čaše na svoju okolinu, glavni je smisao našeg postojanja. Primanje ne ide bez davanja.

Probajmo dakle vršiti ovih dana stotine malih svibanjskih pobožnosti. Izrazimo ih u poljupcu djetetu, u riječima ljubavi onima koje volimo a nikada im to ne kažemo, pruženom rukom nekome tko treba našu pomoč, a da ništa ne očekujemo za uzvrat. Neka svaki, pa i naizgled najbeznačajniji mali čin ljubavi bude jedna mala svibanjska pobožnost, nova ružica u vijencu kojim častimo Mariju. Postanimo u pravom smislu riječi djeca dostojna svoje majke.

 

 

Ljeto može biti iznimno aktivno, živahno, vrijeme. Viđamo više ljudi, bilo da se radi o susjedima jer više vremena provodimo vani, bilo članove šire obitelji jer putujemo da bi ih vidjeli ili obratno. Možemo, također, putovati u druga mjesta, provesti vrijeme u nacionalnim parkovima, na koncertima ili nekim drugim posebnim događajima.

Više aktivnosti podiže i razinu stresa: vožnja u prometnoj gužvi ili beskrajno čekanje u redu, okruženi bučnom djecom i nezadovoljnim odraslim ljudima. I samo mnoštvo ljudi može ugroziti ''bezbrižne'' dane ljeta. I ne samo to, više aktivnosti obično se pretvara u trošenje više novca i logističke potpore.

Zašto ne iskoristiti sve te dodatne podražaje da potaknemo hvalu i zahvaljivanje?

Da, zarobljen si na planinskim serpentinama, na putu koji je pun rupa i kvrga - ali, pogledaj te planine! Plaža je prepuna, a nisi ponio dovoljno hladnih napitaka - ali ležiš na suncu s kilometrima plave vode do tvojih nogu!

Hvala Bogu da možeš slušati glazbu u parku, da tvoja djeca primječuju koliko je zvijezda na nebu kad kampiraš daleko od gradskih svjetala, da postoji puno ljudi koji te žele vidjeti i provesti vrijeme s tobom; da si uspio odmaknuti se na nekoliko dana, da si zaglavio u motelskoj sobi koja ima klimu i televizor koji rade čak i ako je vrijeme pokvarilo tvoje jutarnje planove.

Za svaki moguči stres postoji jednaka i ljepša mogučnost za pozornost i zahvalnost.

 

Pobožnost prvog petka

Pobožnost prvog petka u mjesecu zauzela je u katoličkom svijetu našeg vremena neslučene razmjere. Prvi petak je za milijune vjernika postao mali blagdan Srca Isusova, blagdan duše i mjesečna duhovna obnova. Tu je pobožnost pokrenuo sam Spasitelj kad se jednoga prvog petka u mjesecu ukazao službenici svojoj Margareti Mariji i izrazio želju da ga taj dan primamo u sv. Pričesti s nakanom da mu pružimo zadovoljštinu za sve uvrede, nemarnosti i prezir što mu ih ljudi nanose u presvetom Sakramentu.

S primanjem zadovoljštinske sv. Pričesti na prve petke u mjesecu, Spasitelj je povezao jedno “veliko obečanje”. U ljubavi svoga Presvetog Srca izjavio je Margareti Mariji, da oni koji budu primali zadovoljštinsku sv. Pričest na prve petke kroz devet mjeseci, neče umrijeti u nemilosti ni bez sv. sakramenata, i da če im njegovo božansko Srce biti sigurno utočište na času smrti. Tu devetnicu prvih petaka dosta je obaviti jednom u životu. No tko ju je jednom obavio, taj više neče moči lako zaboraviti na blagoslovne učinke te pobožnosti pa če osječati pravu potrebu da to nastavi i dalje. Time če si najsigurnije izmoliti od Boga veliku milost ustrajnosti u dobru do smrti i samu sretnu smrt. Zato se ta devetnica ponekad zove i “devetnica spasa”.

 

Pobožnost prvih subota

Marija se ukazala u Fatimi, u Portugalu,1917.g. Sestri Luciji, Marija je pokazala svoje srce ovijeno trnjem i uputila riječi: Imaj sažaljenja prema Srcu svoje Presvete Majke, izbodeno trnjem, što ga svaki trenutak u njega zabadaju nezahvalni ljudi, a nema nikoga tko bi ga pokorom izvlačio!

Barem ti me pokušaj utješiti i poruči da svima onima koji se u pet prvih subota u mjesecu zaredom ispovijede, pričeste, izmole krunicu i 15 minuta ostanu sa mnom u razmatranju o otajstvima krunice, a s nakanom da mi pruže zadovoljštinu, obečajem svoju prisutnost u času smrti i sve milosti koje su im potrebne da spase dušu!

Pet subota, a ne sedam ili devet, jer postoji pet oblika uvreda i psovki koji se nanose Bezgrešnom Srcu Marijinu: psovke protiv Bezgrješnog začeča, psovke protiv njezinog Djevičanstva, psovke protiv Božanskog majčinstva, zajedno s odbijanjem da je se prizna za Majku svih ljudi; javni pokušaji usadjivanja u srca djece ravnodušnost, prijezir i konačno mržnju prema ovoj Bezgrješnoj majci i direktno vrijedjanje Srca Marijina na Njenim svetim slikama. Moliti čemo i za duhovna zvanja.

 

Ruke

Probodene ruke, probodene čavlima. Ruke otvorene koje cijeloga života nisu činile drugo nego darivale. Ruke koje su djelovale: radile, ozdravljale, oslobađale od bijede, blagoslivljale....
Kakve su tvoje ruke? Jesu li to ruke otvorene da besplatno pomognu bližnjemu koji treba pomoč?
Oprosti nam, Gospodine, jer su mnogo puta naše ruke bile brze za primiti, a spore za dati, spremne za činiti zlo, lijene za činiti dobro. Gospodine, smiluj se!
 
Noge

Noge (stopala) probodene čavlima, nepomične. Ali koliko su propješačile ove noge: Isus je uvijek na putu, na putovanju, on je onaj koji dolazi… Isus je uvijek činio volju Oca. I nikad se nije zaustavio.
Kakve su tvoje noge? Slijediš li put koji je Isus obilježio, njegovo Evanđelje, slijediš li Njega koji je put, istina i život, pa i u trenutcima poteškoča, ili želiš činiti sve po svojoj volji?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta ne želimo slijediti i hodati tvojim putem, mnogo puta ostajemo samo na obečanju da čemo te slijediti kao istinski prijatelji. Gospodine, smiluj se!
 

Glava

Glava okrunjena trnovom krunom, sva njegova Kraljevska moč je moč ljubavi koja daje život za nas. To je sveta glava kojoj su i mudraci prinijeli svoje darove. Ona je prijestolje mudrosti koja je objavila siromasima namisli Božje.
Kakve su tvoje misli, jesu li to misli o Isusu ili misli o ovome svijetu? Slijediš li Evanđelje ili čopor?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naše misli nisu tvoje misli i umjesto da slijedimo mudrost Evanđelja radije slijedimo lažnu mudrost mnogih televizijskih programa. Gospodine, smiluj se!

 
Oči

Oči koje gledaju Oca koji je na nebesima i oči koje gledaju ljude koji su na zemlji. Isus gleda Oca te se izručuje u njegove ruke. Gleda svoje pogubitelje i oprašta im. Isus je gledao i gleda u srce, njegov dobri pogled je pogled dobrog pastira koji poznaje svakoga osobno i ljubi svakoga osobno.
Kakve su tvoje oči i tvoj pogled? Znaš li gledati sa bistrim i milosrdnim očima svoga bližnjega? Znaš li u teškočama podignuti svoje oči Ocu koji je na nebesima?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naš pogled nije čist, jer više puta vidimo samo granice i krivnju, jer zaboravljamo podignuti oči prema nebu. Gospodine, smiluj se!
 

Usta

Usta suha, suha od žeđi. Prima ocat, osječa svu gorčinu… iz ovih usta izlazile su riječi molitve i oprosta. Usta koja su cijeloga života navještala Kraljevstvo Božje, poučavala, nudila Riječi života vječnoga, usta koja su govorila istinu, koja su savjetovala, davala hvalu i blagoslivljala Oca…
Kakva su tvoja usta? Kakve su riječi koje izlaze iz tvojih usta? Jesu li to riječi koje druge tješe? Jesu li jedna jeka Riječi? Razglašuju li miris hvale?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naše riječi su bile riječi obmane, laži, prigovora, a koji puta bile su spremne da uzalud izgovore tvoje ime i uvrijede naše bližnje. Gospodine, smiluj se!
 

Srce

Srce ujedinjeno u ljubavi za Oca i zato je bilo spremno ljubiti svakoga od nas. Jedno srce probodeno, srce kroz koje je prošlo koplje. Srce prepuno ljubavi koja se razljeva na nas. Jedno srce krcato dobrog mišljenja prema nama.
Kakvo je tvoje srce? Kakvim je osječajima ispunjeno? Jeli ujedinjeno u ljubavi prema Ocu, kao i Isusovo ili je podijeljeno? Kakvi osječaji zamučuju bistri izvor tvoga srca? Nastojiš li slijediti Isusov primjer srca koje se otvara i dariva?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta u našem srcu ljubav za tebe i bližnje je veoma mala, malo je zahvalnosti i velikodušnosti u našem srcu.
Oprosti nam jer u našem srcu ima egoizma, zavisti, ljubomore, želimo imati sve i to odmah bez ikakve žrtve, iz našeg srca izvire zlo umjesto ljubavi. Gospodine, smiluj se.

 

Molitva nam pomaže u boljem upoznavanju i ljubljenju Boga. Molitvom postajemo sve više onakvi kakvi želimo biti: puni ljubavi, integriteta, suosječanja, opraštanja i radosti.

MOLIMO jer ljubimo Boga. A molitva je jedan od glavnih načina za bolje upoznavanje i veče ljubljenje Gospodina.

U MOLITVI nalazimo smisao, snagu i smjer našeg života. Postajemo malo pomalo onakvi kakvi doista želimo biti. Navodimo pet stvari koje nam mogu pomoči na tom putu.

1. Moliti Boga

Biti osoba molitve nije nešto što se postiže vlastitim naporima. Sjetio sam se neke priče pustinjskih otaca, pustinjaka iz rane krščanske prošlosti koji su živjeli u egipatskoj i palestinskoj pustinji a koja zorno prikazuje narav molitve. Mladi monah je upitao starog učitelja: “Koliko mi dugo treba da postignem prosvjetljenje?” Učitelj je odgovorio: “Pet godina.” Monah je zatim upitao: “Ali što ako se doista budem jako, istinski trudio?” Učitelj je odgovorio: «Deset godina.» Molitva je milost od Boga. To nikada ne smijemo zaboraviti. Ali Bog nam tu milost gorljivo želi dati. To je također milost na čije primanje možemo i sami utjecati. Započnimo jednostavno, zamolivši Boga za milost duha molitve. Ne trebamo to tražiti ni na neki dug, ni kompliciran način. Obrati se Bogu u svom srcu i reci nešto poput ovog: “Dragi Bože, doista te želim bolje upoznati. Molim te pomozi mi da budem čovjek molitve. Obznani mi ako postoji išta što mogu učiniti u tom smislu. Amen.” Dobro je moliti Boga za neke stvari. Na kraju krajeva, “Očenaš,” molitva koju nas je Isus naučio djelomično je popis zamolbi Bogu. Stoga mi se čini važno dodati tom popisu još i duh molitve.

2. Usporiti i opažati stvari

Živimo u doba posvemašnje zaposlenosti i strahovitog tempa života. Stoga, mnogi među nama trče naokolo poput nekih 'vjeverica'! I ti se također možeš zateči u poslu i žurbi. Takva okupiranost rađa nestrpljivost. Budi iskren. Gubiš li katkad strpljenje ako su tvoja mikrovalna pečnica ili računalo “odviše spori”? Hvata li te tjeskoba čekajuči u redovima, na semaforima ili ako ti prijatelj kasni pet minuta?

Povjesničari vele da u 19. stolječu dok su ljudi putovali kočijama, nije bilo nimalo neobično da kočija kasni 2-3 dana. Putnici su samo morali sjediti naokolo i čekati da stigne. Možeš li zamisliti da se današnji ljudi tek tako pomire s tim? Nipošto. Danas pobjesnimo ako kojim slučajem naš avion—koji je upravo preletio 900 kilometara za dva sata, kasni 20 minuta!

Teško je biti osoba molitve ako se samo žurimo, obavljamo stotinjak zadataka ili nas zaokuplja 101 stvar koju treba obaviti. Ono što moramo učiniti da postanemo ljudi molitve jest: usporiti. Pokušajte ovo: umjesto gutanja hrane, uživajte u svakom zalogaju. Umjesto jurnjave niz ulicu, šetajte opušteno. Morate li čekati na nešto ili nekoga, oduprite se iskušenju da to vrijeme ispunite radom. Radije upotrijebite tih nekoliko minuta da postanete svjesniji svijeta oko sebe i unutar vas.

Molitva započinje s pozornošču. A pozornost je nešto što se može njegovati. Počinjemo sa zamječivanjem malih stvari: načina kako sunčevo svjetlo struji kroz prozor, cvrkuta crvendača na hrastu, mirisa sapuna u našim rukama, stalnog ritma našeg disanja. Usporiti i obratiti pozornost ključno je za molitvu, jer ono uvečava vjerojatnost da naiđemo na Božje tragove u svom svakodnevnom životu.

3. Počni moliti

Pisac E. L. Doctorow jednom je rekao: “Planiranje pisanja nije pisanje. Govoriti ljudima o pisanju nije pisanje. Pisanje je pisanje.” Isto to se može reči i za molitvu. Planiranje molitve nije molitva. Govoriti ljudima o molitvi nije molitva. Samo je molitva - molitva. A molitva je u biti razgovor s Bogom.

Često započinjem svoju molitvu tako što Bogu velim gdje se nalazim u neko određeno vrijeme: “Bože, danas se osječam izvrsno... Bože, iscrpljen sam... Isuse, tužan sam i ne znam zašto... Bože, tako sam zabrinut zbog toga i toga... Bože, uistinu sam bijesan.” U molitvi, često je dobro započeti baš tamo gdje jesmo i krenuti odatle.

Stara izreka kaže: “Ako si prezaposlen za molitvu, onda si uistinu previše zaposlen.” To znači da si moramo uzeti vremena za molitvu u nekom dijelu našeg dana baš kao što planiramo i sve svoje druge važne aktivnosti. Ne želimo čekati da nađemo vremena za molitvu ili moliti samo kada to poželimo. Naime, kad bismo tako postupali, molili bismo zasigurno veoma malo. Ne, ako želimo usvojiti duh molitve, moramo moliti svakodnevno.

Koje doba dana je najbolje za molitvu? Možda ujutro prije nego li se stvari zahuktaju. Ili možda vam se više sviđa predah usred dana, ili navečer kada se dan bliži kraju. Koje god vrijeme izaberete, molitva vam mora biti od prvotne važnosti - jer Bog je važan, jer doista želite ostvariti dubok osobni odnos s Isusom, jer doista trebate Boga.

Rekao sam da je molitva razgovor s Bogom. To znači da je to dvosmjerna ulica. Tijekom molitve obračamo se Bogu, ali dajemo njemu i priliku da se On obrati nama. Ponekad u molitvi koristimo neke riječi, ponekad ne. Thomas Merton, poznati trapistički monah, jednom je rekao prijatelju neka se prestane tako jako truditi oko molitve. Rekao mu je: “Kako jabuka sazrijeva? Samo čeka na suncu da sazrije.”

4. Potraži pomoč


Ima mnogo predivnih izvora literature koji nam mogu pomoči oko molitve. Nebrojene knjige su napisane o molitvi. Postoje duhovni časopisi u kojima se nalaze kratke meditacije za svaki dan u godini. i ne zaboravite neke mrežne stranice koje govore o molitvi. Samo uguglajte “molitva” i vidjet čete čega sve ima.

Drugi ljudi nam također mogu pomoči oko molitve. Razgovor s prijateljima o molitvi može biti veoma blagotvoran. Zapravo, molitva s njima je čak i bolja. Mnogim je ljudima pomoglo što su se pridružili (ili osnovali) biblijsku grupu ili klub duhovne literature. Neke osobe nađu čak i duhovnika, osobu s kojom se redovito sastaju da podijele svoja iskustva molitve i svakodnevnog življenja. Duhovnici mogu biti svečenici, časne sestre, redovnici, ili laici (žene i muškarci) veoma iskusni u molitvi, a vješti su i u vođenju drugih osoba putovima duhovnog života.

5. Eksperiment

Ima mnogo različitih načina molitve. Eksperimentiranje s raznim oblicima molitve može biti zdravo. Neki ljudi vole moliti krunicu; drugi radije čitaju psalme. Neki vole svakodnevno uzeti odlomak iz Svetog pisma i razmatrati ga. Drugima opet pomaže slušanje duhovne glazbe. Neki se mole dok hodaju ili trče; drugi pak vole sjediti ili klečati. Možete pokušati i moliti Časoslov ili neke druge oblike meditacije.

U želji da postanemo što više ljudi molitve, dobro je upamtiti da je u konačnici molitva ipak samo sredstvo, a ne cilj duhovnog života. Ne molimo samo zato jer volimo moliti. Molimo jer ljubimo Boga. A molitva je jedan od ključnih načina da Boga upoznamo i zavolimo još više. U molitvi nalazimo smisao, snagu i smjer našeg života. Postajemo sve više onakvi kakvi bismo željeli biti: osobe ljubavi, integriteta, suosječanja, opraštanja i radosti.

Što je molitva?

Niže navodimo 10 izjava o molitvi. Dok ih razmatrate, upitajte se: Kako se one slažu s mojim iskustvom? Slažem li se s njima? Zašto se slažem ili ne slažem? Možda češ htjeti razgovarati s Bogom o ovim izrazima glede molitve. Ili razgovarati o ovom članku s jednim ili s dvojicom prijatelja. Možda pripadaš nekoj duhovnoj zajednici u crkvi s kojom bi želio podijeliti reakcije i odgovore na ova pitanja.

“Želja da se molimo jest istodobno i molitva.” (Georges Bernanos)

“Biblija u raspadnutom stanju obično pripada cjelovitoj osobi.” (Nepoznat autor)

“Sve što osobu okreče prema Bogu jest molitva.” (sv. Ignacije Loyola)

“Svrha molitve su dobra djela, dobra djela, dobra djela.” (sv. Tereza Avilska)

“Bolje je moliti iz srca bez riječi, nego s riječima bez srca.” (Mahatma Gandhi)

“Nemoj se nikada moliti u prostorji bez prozora.” (iz Talmuda)

“Molitva je naprosto svjesno bivanje s Bogom.” (Biskup Kenneth Untener)

“Ne molimo da budemo učinkoviti. Molimo jer je Bog – Bog, a mi smo mi, i stoga je taj susret s njim najvažnija stvar u našem životu.” (Jane Ubertino)

“Molitva je ‘gubljenje’ vremena pred Bogom.” (Michel Quoist)

“Molitva je naš skrušeni odgovor nedokučivim iznenađenjima življenja.” (Rabi Abraham Heschel)

 

Poruka Pepelnice  s  kojom počinje preduskrsno  pokorničko vrijeme dade se sažeti u jednoj rečenici: "Obrati se čovječe, dok još imaš vremena!"

Poziv na obračenje, s kojim se često susrečemo u Bibliji, poprima na Pepelnicu osobitu hitnost, jer nas podsječa na to, da ne možemo vječno računati s vremenom. Naš zemaljski život je ograničen.
Zato moramo koristiti vrijeme: činiti dobro, odbacivati zlo, živjeti tako, da se svidimo Bogu. Tako promatrana, Pepelnica je ozbiljan dan-dan hitne opomene, i mi razumijemo, zašto je ona zajedno s Velikim petkom glavni dan posta Crkve.
Na drugoj strani upravo smo čuli Evanđelje, da nemamo povoda pokazivati žalosno i kiselo lice i biti potišteni. Zašto ne? Jer poruka o obračenju, kajanju i pokori je radosna vijest, utješna poruka. Nama je rečeno: svejedno gdje stojiš, možeš početi nanovo, možeš pokušati ponovno sa svojom vjerom, s nasljedovanjem Isusa.

Bog čeka na svakoga, i spreman je, svakoga koji se njemu okreče i čini korak prema njemu, prihvatiti. Bog je pun spremnosti na pomirenje, on je kako smo čuli u čitanju: "nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali" (Jl 2,13).

Mi smo doduše često slušali, da trebamo s novim ušima slušati i primjetili, da sve ipak nije tako jasno.

Pepelnica (korizma) poziva nas: zgrabite šansu, pomirite se s Bogom i vašem životu dajte novi pravac!

Najvažnije je kod toga, ako se slijedi taj poziv,  da je namjera unutrašnje odluke: Da, ja hoču nanovo početi, svjesnije živjeti s Bogom i u vjernosti prema njegovim zapovijedima.
Buduči je čovjek biče od krvi i mesa, važno je da se unutrašnje uvjerenje konkretizira prema vani, da se očituje u konkretnom ponašanju. I tu u igru ulaze tri klasične upute za korizmu: