Post nije u prvom redu zaokupljenost tijelom, nije dijeta, niti štrajk glađu, nego je, iznad svega, davanje prigode duhu, put prema Bogu.Post je, na neki način, približavanje k Bogu. Post u kščanstvu počiva na ideji, to čemo nači u Novom zavjetu kod Mateja, da apostoli i Isusovi učenici ne poste dok je s njima Učitelj. Ivanovi učenici, koji poste, pitaju zašto je to tako, našto im Isus odgovara da če i njegovi učenici postiti kada on,Zaručnik, ne bude s njima. Tu se naslučuje da je post put prema Bogu, približavanje Bogu, način molitve i dolaska u njegovu blizinu.Čini se kako onaj tko drži dijetu i onaj tko posti čine isto. No, onaj tko drži dijetu,zaokupljen je sobom, suvišnim kilogramima, zdravljem,što je nekad nužno i potrebno i što ne treba dovoditi u pitanje - ali, u prvom sam planu “ja”, moj odnos prema samom sebi, prema svom tijelu. Onaj tko posti, međutim,stavlja Boga na prvo mjesto.

Post je čiščenje iznutra za spremnost susreta s Bogom.

Post nije u prvom redu odricanje. U prvom planu stoji davanje vremena sebi, duhu da se bez opterečenja tijela približi Bogu. Stoga če na početku korizme stajati prizori Isusova odlaska u pustinju, 40-dnevnog posta. Riječ je o 40 dana izdvojenog vremena i riječ je o pustinji, prostoru u kojemu nema ničega što bi ometalo susret s Bogom. Vrlo je zanimljivo, međutim, kako prvo što susrečemo u pustinji nije susret s Bogom, nego susret s onim što iznenađuje i uznemiruje. U pustinji i u vremenu posta najprije susrečemo svoje demone, sve ono negativno u nama. Zato post i jest, na određeni način,čiščenje. Isus susreče demone prije nego što konačno iziđe iz pustinje. Tek nakon pobjede nad demonima počinje naviještati Radosnu vijest.Post bi i od nas htio da se susretnemo s onim što je u nama negativno i da to pobijedimo. Post bi, dakle, u prvom redu bio put k Bogu na kojemu najprije susrečem ono što stoji između mene i Boga. Kad to uočim, a post pomaže otvaranju očiju, tada post može poslužiti i kao način uklanjanja zapreka na beskonačnom putu prema samoj Beskonačnosti.

 

Po čemu se netko može smatrati vrijednim? Složiti čemo se da ne valja gledati nečiju veličinu npr. u tome što je rođeni Zagrepčanin ili što mu je otac taj-i-taj. Stoga bi bilo premalo gledati veličinu Blažene Djevice Marije samo po tome što je rodila Sina Božjega. Crkva vjeruje da je doista izuzetna milost koju je Bog dao Mariji („milosti puna“), ali je jednako čudesan i veličanstven način na koji je Marija surađivala s Božjim darovima. Ona je uzvišena i po Božjem odabranju i po svome služenju.

Redovito se govori o Marijinoj uzvišenosti prvenstveno pod vidom njezina bogomaterinstva. Naravno, to je prvi i osnovni razlog zbog kojeg Mariji štujemo. Međutim, pri tom se u našim običnim glavama može javiti sljedeči obrambeni mehanizam: nju je Bog predodredio i odabrao, on ju je uzvisio. Običan čovjek ne samo da se s njom ne može mjeriti, nego je nemoguče njezinu svetost nasljedovati. Drugim riječima, ispada onda da su Marijine kreposti za nas nedokučive, pa se onda ne bi ni isplatilo pokušavati nasljedovati je. Nažalost, stari su pisci na sličan način opisivali i živote drugih svetaca, da im se čovjek samo mogao diviti, a da mu nije bilo moguče pomisliti da bi se i on tako ponašao.

Zar je sva Marijina veličina u tome što je bila odabrana za Bogomajku? Meni se čini da ključ razumijevanja Marijine veličine i njezinog odabranja leži upravo u Elizabetinom nadahnutom pokliku: „Blažena ti što povjerova!“ Dok u njoj prepoznaje Bogorodicu, Elizabeta veli da je blažena jer je povjerovala. Ako se može govoriti o ljudskoj zasluzi – a u određenom smislu svakako može! – onda je upravo tu izražena sva Marijina veličina: ona je povjerovala. Podsjetimo se. Bog je odlučio da u punini vremena njegov Sin postane čovjekom. Izabire Mariju i po anđelu joj objavljuje svoj naum. Marija je gotovo sigurno bila – za naše poimanje – izuzetno mlada. I upravo njoj, koja je još nedavno bila dijete, koja je obična, neznatna, malena, iz „prezrenog Nazareta“, iz „Galileje poganske“ objavljuje Bog da če biti majka Spasiteljeva. K tome još djevičanska majka. Izgleda da je doista previše toga u samo jednom susretu s anđelom. No ipak, Marija je povjerovala. Povjerovala da je Bogu stvarno sve moguče. Rekla je jednostavno: „Neka mi bude“. I Bog je dao da se po njoj dogode velike stvari, tako da če je „blaženom zvati svi naraštaji“. Mi bismo rekli: „Tko če k’o Bog!“ Bogu je sve moguče.

Za nas poruka vrlo jednostavna, sažeta u dvije rečenice. Prva je: „Bogu nije ništa nemoguče“, a druga je ova koja stoji u naslovu: „Blažena ti što povjerova!“ Naime, i ja za svoj život mogu punim pravom reči: „Bogu nije ništa nemoguče.“ Bogu je moguče, uz moju suradnju, riješiti me svakoga grijeha i svake napasti. Bogu je moguče preobraziti me da činim, mislim i govorim dobro. Bogu je moguče posvema promijeniti moj život. On je to zapravo več učinio u trenutku moga krštenja, samo što ja po svojim zlim navikama priječim njegovu milost. Božja milost traži i moju suradnju. Pa če se onda i moje blaženstvo očitovati upravo u tome da sam djelatno povjerovao. Jednostavno trebam povjerovati da Bog ozbiljno misli i da mu je stvarno moguče od mene učiniti istinsku i živu sliku svoga Sina.

Bog je Marijinu vjeru okrunio: ona je dušom i tijelom uznesena na nebo. I mi smo pozvani u istu slavu. Jer, „Bogu nije ništa nemoguče.“

Dr. Zvonko Pažin

Post: Nametnuti sebi odricanje tjelesnih užitaka i to ne radi vitke linije, nego za Boga: kao znak pokore, dobre volje, u svijesti da Bog vidi to što mi u tajnosti činimo. Manje jesti značilo bi odricanje od mesa, alkohola, slatkiša. Možda i pitanje: Koji odnos prema sebi moram odbaciti, a na koji sam navikao.

Molitva: to je duša vjere. Kod toga želim dati dva poticaja: Molitvi ne pripada samo govorenje, nego i slušanje. Gdje slušamo Boga? Prije svega u riječi Svetoga pisma, ako  uvijek iznova koncentrirano čitamo jedan odlomak i o njemu razmišljamo i pitamo se: Koja riječ posebno meni govori?
Zajedničku molitvu, svetu misu ponovno ozbiljno primiti k srcu. To znači, na prvom mjestu posječivati nedjeljnu misu, a može značiti i svakodnevno biti na misi, na euharistijskom klanjanju, krunici, sudjelovati u pobožnosti križnog puta.
Za sve to vrijedi riječ sv. Arškog župnika: "Privatna molitva: slamka; molitva zajednice: močni plamen".

I konačno: milostinja: jednom se odijeliti od novca u korist drugoga. Kao mjerilo za to mogla bi nas podsjetiti Isusova riječ: "Kako dajete, tako če se i vama dati; mjerom kojom mjerite, i vama če se mjeriti".

Korizma: vrijeme, koje traži nešto od nas-ali puno više: velika šansa, šansa za religoznu i ljudsku obnovu.
Mi ne možemo ništa razumnijega i sadržajnijeg učiniti, nego zgrabiti ovu šansu.

»Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.«
Crkva nas na mnogo načina podsječa tijekom ovih četrdeset dana priprave za Uskrs da Gospodin od nas očekuje puno više: ozbiljan trud za postizanje svetosti.
»Budite savršeni…«
Gospodin se nije obratio samo apostolima nego svima onima koji doista žele biti njegovi učenici. Izričito je rečeno: »Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom.« U mnoštvu koje ga je slušalo bile su majke, obitelji, ribari, obrtnici, zakonoznanci, mladi…
Svi su ga razumjeli i bili su »zaneseni«, jer se Gospodin obračao svakome od njih.
Gospodin je zahtjevan prema svima, u skladu s prilikama svakoga pojedinca.
Poziva na svetost bez obzira na dob, zanimanje, rasu ili društveni položaj. Nema Kristovih sljedbenika koji ne bi imali krščanski poziv, osobni poziv na svetost.

 

Danas, ove nedjelje, u ovom korizmenom vremenu, pred nas se postavlja pitanje: tko je taj Isus za nas? Mi bismo u njemu trebali gledati onoga koji nam daje što nam je najpotrebnije; vjeru u to da nam u njemu i po njemu dolazi spasenje; da je on taj koji nam je od Boga poslan. U uskrsnoj noči bit čemo pitani: vjeruješ li? Očito je da se iznova moramo pripremati za odgovor na to pitanje. Vjera mora prerasti u čin, naš osobni čin.

Gospodin je dotaknuo srce žene Samarijanke, Gospodin dotiče i naše srce i daruje nam vjeru, daruje nam sebe. I zato je pravo pitanje za nas ove korizme: koliko mi je dragocjen taj dar, to darivanje, koliko cijenim to što mi se Isus otkriva, objavljuje kao Spasitelj? Rečenicu iz današnje nedjelje morali bi si dobro promisliti: »Više je žudio za njezinom vjerom nego za vodom jer je u njoj htio zapaliti oganj ljubavi Božje.«

Gospodin žeđa i za našom vjerom i u nama želi upaliti oganj ljubavi.

 

Kristov mesijanski ulazak u Jeruzalem tiče se svih ljudi, a ne samo židovskog naroda, jer podsječa i upučuje na njegov dolazak među nas ljude u ljudskom obličju. Ulaskom u Jeruzalem pokazuje onu istu krotkost koju je pokazao utjelovivši se kao čovjek, a njegov dolazak od Maslinske gore prema Jeruzalemu sveti Andrija uspoređuje, simboličkim govorom o istoku i zapadu, s dolaskom među ljude, kako bi ih jednom poveo sa sobom u nebo i vječnost. Ali Isusov ulazak u Jeruzalem izvor je i stanovitih obveza za sve nas, te nitko od nas pred njim ne bi smio ostati ravnodušan, nepomičan i nedotaknut, nego bi se trebao pridružiti njegovoj mesijanskoj povorci. Stoga za nas ovaj dan ne bi smio biti samo izvanjska proslava davnog Isusova ulaska u Jeruzalem, nego prije svega duhovni događaj njegova ulaska u naš život, naš prostor i vrijeme. Otvoriti nam je stoga vrata života, da uđe u našu stvarnost i udijeli nam spasenje poradi kojeg je i došao. A to možemo samo ako ga prihvatimo onako kako je on došao među nas, u skromnosti i jednostavnosti, a ne u moči i sili. Zato je opis događaja njegova ulaska u Jeruzalem slika njegova duhovnog ulaska u naš život, a način na koji ga je puk dočekao kličuči i pozdravljajuči, primjer je našem duhovnom raspoloženju. Predajmo Kristu sami sebe „a ne svoje haljine, odsječene grane ili grmlje što za kratko vrijeme veseli oči, ali brzo izgubi svježinu. Naprotiv, oblačimo njegovu milost i njega samoga jer svi koji ste se u Kristu krstili, Krista ste obukli. Rasprostrimo se poput haljina pred njegovim nogama. Prije smo bili crveni kao purpur, a oprani spasonosnim krštenjem postali smo bijeli kao vuna. Prinesimo pobjedniku smrti pobjedne zasluge, a ne grane palmi.

 

Kad sveti Matej u svom Evanđelju opisuje događaj uskrsnuča, opisuje ga kao zvučnu stvarnost koja je odjeknula i potresla zemlju.

Gospodin, naime, u grobu nije mirovao, jer nije bio mrtav, nego je vodio onu konačnu borbu protiv smrti koja je bila vrhunac vjekovnog sukoba neba i zemlje, svjetla i tame, onoga i ovoga svijeta. Smrt je, naime, bila vrhunac drskosti zla koje je htjelo Boga pokopati i istisnuti iz ovoga svijeta, ali je zato uskrsnuče vrhunac Božje snage, povratka u život i uspostavljanja novog poretka. Uskrsnuče dovodi do bistrenja stavova i pozicija. Svijet se služi lažima i moču potkupljivanja, a Bog se služi čistim bičima da navijesti događaj uskrsnuča, da odnese pobjedu nad silama tame. Dok se svijet služi vojnicima, novcem i lažima, Isus se služi jednostavnim osobama poput žena koje su došle na grob jer su ga ljubile kao učitelja i liječnika njihovih duša. U Isusovo ime anđeli naviještaju uskrsnuče, kao potom i apostoli, kojima je povjerena ista zadača. No njihovo svjedočanstvo je bez ikakve svjetovne moči i pompe. Čak, usprkos nje. Jednostavnost njihovih duša snažnija je od oružja i novca. Doista, uskrsnuče je znak duhovne moči koja potresa zemlju i čini da uzdrhti podzemlje i svijet zla koji se ukorijenio u svim njezinim zakutcima. To je pravi potres koji i danas potresa zemlju, jer uskrsnuče svjedoči o radikalnoj novosti i obnovi čovječanstva. O kamo sreče da nas taj potres temeljito protrese pa da povjerujemo istinski i žarko u Krista Uskrsloga, te da donesemo promjenu u ovaj svijet, promjenu sukladnu tom slavnom događaju. Ovo je potres koji ne izokreče ljudska društva, kako bi u njima pravio prevrate, ali u njih unosi Božju istinu. To je potres koji ne ruši silom ljudske sustave, ali dovodi u pitanje njegove vrijednosti ako ne izviru iz Boga i njegove temelje koji nisu učvrščeni u Bogu. To je potres koji ruši smrt koja se uvukla u sve pore ljudskoga života. To je potres koji u nama ruši grješne navike i potrebe s kojima se miroljubivo suživljavamo, umjesto da ih odstranimo iz života. To je potres koji razara srca okamenjena nevjerom, a pretvara ih u srca iskrene vjere i odanosti Bogu. Neka potrese i protrese naše savjesti i naše živote, neka nas protrese do dubine našega biča i neka nas trgne iz uljuljanosti u koju smo zapali i u kojoj smo obamrli zaspavši omamljeni u noči svijeta. A kad nas Kristovo uskrsnuče potrese i protrese, pođimo i mi žurno i naviještajmo po svem svijetu ovaj čudesni događaj, kako bi se po našem navještaju svaki čovjek pripremio na novi, uskrsli život.

 

Kad bih trebala odabrati svoj najdraži mjesec, to bi bio svibanj. Kao da nas njegova proljetna nesputana ljepota i ozelenjena blistava priroda iznova tjeraju da se osječamo, baš poput prirode same, življima nego proteklih mjeseci. Čovjek i priroda, ruku pod ruku, baš onako na tragu sv. Franje, svakog prolječa čine predivan sklad u buđenju vlastite vitalnosti.

Sasvim je logično da to posebno lijepo doba posvečujemo Najposebnijoj. Kad pomislimo na taj mjesec, asocira nas na ljepotu, na cviječe, na buđenje novog života… a na koga nas ti pojmovi uopče mogu podsjetiti ako ne na nju – Mariju?

Marija jest naša majka i utječemo joj se vjerno kroz cijelu godinu, i iako u svibnju ne slavimo niti Djevičino rođenje na zemlji, nit uznesenje na nebo, cijeli mjesec je jedna velika počast i slavljenje majke svih ljudi.

Čaščenje Gospe u mjesecu svibnju lijepa je crkvena tradicija koja datira još iz srednjeg vijeka. Stavljanje vijenca od ruža pred Gospine noge običaj je koji se vrlo brzo ukorijenio u puku, koji je čaščenje upotpunjavao moljenjem krunica i litanija, pjevanjem marijanskih pjesama, posebnim hodočaščima, i kao kruna tu je ono na što nas Marija oduvijek majčinski strpljivo upučuje -klanjanje pred Presvetim kao vrhunac njene majčinske manifestacije, tako jednostavno a istinito izrečen u poznatoj izjavi „po Mariji k Isusu“.

Zbilja, ovo je mjesec kada nas svaka sitnica na svakom koraku upučuje na nju!

Čaščenje svibanjske kraljice nisu samo izmoljene krunice i rešenje oltara. Častiti je možemo otvaranjem svojih srca i prema njoj, njezinu Sinu, ali i svim ljudima u svojoj okolini. Bezbrojne su prigode u danu kada možemo makar na minutu zastati i uputiti joj misao punu ljubavi i vjernosti i u tom duhu proživjeti cijeli taj dan. Osjetiti Božju ljubav na djelu, ali i prelijevati je kao iz prepunjene čaše na svoju okolinu, glavni je smisao našeg postojanja. Primanje ne ide bez davanja.

Probajmo dakle vršiti ovih dana stotine malih svibanjskih pobožnosti. Izrazimo ih u poljupcu djetetu, u riječima ljubavi onima koje volimo a nikada im to ne kažemo, pruženom rukom nekome tko treba našu pomoč, a da ništa ne očekujemo za uzvrat. Neka svaki, pa i naizgled najbeznačajniji mali čin ljubavi bude jedna mala svibanjska pobožnost, nova ružica u vijencu kojim častimo Mariju. Postanimo u pravom smislu riječi djeca dostojna svoje majke.

 

 

Voda koju ču mu dati, postat če u njemu izvorom one žive vode što struji u život vječni. To je nova vrsta vode, koja živi i struji u život vječni, a struji na one koji su dostojni. Zbog kojega je razloga milost Duha nazvana vodom? Jer pomoču vode sve postoji: voda uzdržava biljke i životinje, voda kao kiša pada s neba i to pada na isti način u istome obliku a proizvodi različite učinke: jedan je učinak u palmi, a drugi u lozi, ipak je voda svima sve. Ona je uvijek ista i ne postoji na drugačiji način. Dok kiša pada, ne mijenja se, nego se upriličuje onomu koji je prima i u svakom stvorenju proizvodi ono što mu treba i što odgovara njegovoj naravi.

Na isti način i Duh Sveti, koji je jedan i uvijek isti i nedjeljiv, svakome pojedinome dijeli milost kako hoče. I kao što gotovo osušeno drvo dobro zalijevano propupa, isto tako grešna duša donosi svete plodove kad po pokori zavrijedi primiti darove Duha Svetoga. Iako je Duh Sveti jedan i nepromjenjiv, ipak je on po volji Božjoj i u Kristovo ime izvor i uzrok različitih kreposti.

Tako se služi nečijim jezikom u jednom slučaju u naučavanju mudrosti, a u drugom proroštvom da prosvijetli nečiju pamet. Jednome daje moč da tjera vragove, a drugome sposobnost da tumači božanska Pisma. Jednoga učvrščuje u umjerenosti, a drugoga nadahnjuje da bude milosrdan. Jednoga poziva na post i strogi pokornički život, a drugoga poučava da prezire zemaljske stvari, a nekoga opet pripravlja na mučeništvo. U svakome različito djeluje, a sam je u sebi uvijek isti, kao što je pisano: Svakomu se pojedinomu objavljuje Duh na opču korist.

On blago i nježno pristupa pa ga ugodno i milo doživljujemo. A jaram je njegov vrlo lagan. Dolazak mu najavljuju sjajne zrake svjetla i znanja. Njegovo je srce milosrdno kao u pravoga zaštitnika, jer dolazi da spasi, ozdravi, pouči, opomene, ojača, utješi, i rasvijetli pamet, i to najprije onomu tko ga prima, a onda preko njega i drugima.

Pa kao i onaj koji je bio u mraku, kad se pojavi sunčevo svjetlo, vidi svojim očima i jasno promatra što prije nije vidio, tako je i u duši rasvijetljen onaj koji je zavrijedio darove Duha Svetoga, pa obdaren nadnaravnim svjetlom vidi i ono što prije nije vidio.

Iz Kateheza svetoga Ćirila Jeruzalemskoga, biskupa

 

Proštenje sv. Alojzija Gonzage je naše crkveno blagdansko okupljanje, slavlje i najvažniji godišnji događaj za župu i vas sve župljane. Osječamo pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi, osječamo pripadnost jedni drugima, osječamo se odgovornima za duhovni život i rast jednih za druge.
Sveti Pavao otajstvo Crkve približava slikom tijela. Krist predstavlja Glavu toga Tijela, a svi mi ostali članovi Crkve smo udovi toga Tijela.Crkva je otajstveno Kristovo tijelo koje možemo na ovaj način bolje razumjeti. Crkva je zajednica koja je sa sobom najtješnje povezana. Slično kao što je jedan organizam ili jedno tijelo povezano u jednu cjelinu. Svaki ud ili svaki dio tog organizma ima svoju ulogu i svoju posebnu zadaču, ali u cjelini predstavlja jedno tijelo.
Iči na «proštenje» dolazi od «moliti oprost», a «proštenište» je mjesto gdje se oprost dobiva.
Pitati nam se jesmo li zaista promijenili odnos prema proštenju kao vjerskom blagdanu. Jesmo li svjesni što se dogodilo s našim odnosom prema vjeri i zajednici vjernika.
Svatko se treba zapitati: jesam li se udaljio od zajednice vjernika pa na njih ne mislim i za njih ne mislim moliti i s njima slaviti? Ako da onda je vrijeme da se uključim u zajedništvo vjernika i duhovno pobrinem za njih, ako im nešto  zamjeram vrijeme je da im udijelim oproštenje kao što je to i moj Isus činio.
Današnja proštenja znadu biti i drugačije obilježena. Gdje god se skuplja veči broj ljudi potrebne su i različite usluge: negdje nešto pojesti i popiti, kupiti suvenir, susresti prijatelje i rođake, u društvu se proveseliti. Sve to ima svoje mjesto na proštenju, ali to nikako nije na prvom mjestu, nije ono glavno radi čega smo krenuli na neko proštenje.
Velika je i zauzetost aktivnih vjernika oko pripreme te svetkovine. Gosti nam dolaze. Potrebno je i svoje goste pozvati na naše slavlje. Svi najvažniji predstavnici sveukupnog života naše župe su tu. I tvoje je mjesto ovdje u prostoru crkvenog dvorišta! Ili misliš ostati sam kod kuče sa svojim brigama i obvezama?
Jedni za druge molimo i utječimo se močnom zagovoru sv. Alojzija Gonzage.

Dođite na proštenje,proslavu našeg nebeskog zaštitnika. Povedite i svoje prijatelje,rodbinu i znance. Jer Krist vas zove...Usudite se...
dolaziti na njegove izvore
i pitati, bez straha:
tko si ti Isuse,
i što nam je činiti,
Učitelju!?
Usudite se...,
osluškivati njegovu Riječ…
čuti njegov zov,
i otvoriti mu vrata
svoga života i srca..,
svojih sanja i čežnji, planova i nada.
I vrata svih svojih ljubavi… Širom!