Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti!

Prekosutra je Pepelnica ili Čista srijeda. Počet će korizma. Ovih je dana sve oko nas bučno. Poklade su. Ljudi se prerušavaju, sakrivaju se, bježe od sebe, okupljaju se na maskembalske zabave. Ti običaji kršćansku dušu mogu toliko izmoriti i uspavati da previdi početak korizme.

Crkva kaže da je korizmeno vrijeme 'jako vrijeme'. Nije kao ono obično vrijeme kroz godinu.

PEPELJANJE – Lijep je običaj da korizmu započinjemo obredom pepeljanja. Jesi li već bio/bila na pepeljanju? To je pokornička gesta koja svoje korijenje ima u Starom zavjetu. Isplaniraj da, ako je ikako moguće, prekosutra tj. u srijedu sudjeluješ na misi i obredu pepeljanja u svojoj župi ili u nekoj drugoj crkvi.

EUHARISTIJA – Nema molitve koju bi Ti mogao/mogla izmoliti, a da ona bude uzvišenija ili ljepša od svete mise/euharistije. Nema ništa ljepše i ništa uzvišenije od euharistije. Ona je srce Tvog duhovnog života. Od euharistije kršćanin živi. On bez nje ne može! Nedjeljna misa je srce cijelog tjedna. No, za Tvoj dobar korizmeni put bilo bi dobro da, onda kada Ti je zgodno i kada možeš od svojih obveza, i običnim danom pođeš na svetu misu. Bit će to više od bilo kakvog posta, više od bilo kakve pokore, više od bilo kakvog odricanja! Jesi li spreman/spremna na taj izazov? Ne brini što će Ti drugi reći! Ne trebaš se nikome opravdavati. Važno je napraviti dobar izbor. To mogu samo hrabri!

POKORA – Da, i tjelesna pokora je važna. Uz duhovni post (da postimo od laganja, ogovaranja, psovanja itd.), važan je i materijalni, fizički post. Ako već nisi, razmisli o svojoj cjelokorizmenoj maloj pokorničkoj vježbi. Možda ćeš se odreći nekog jela, pića, alkohola, pušenja? Možda ćeš skratiti svoj san? Možda ćeš tijekom korizme povremeno negdje volontirati? Ako već nisi, pokušaj pronaći malu pokorničku vježbu za ovu korizmu. Ne, ona Te neće učiniti svetim! Ali, kao i za tolike svece koji su živjeli prije Tebe, ona može biti ljekovita za Tvoj duhovni život. Vjeruj njihovom iskustvu i vjeruj tisućljetnoj praksi Crkve.

Obilje loših vijesti s kojima se susrećemo svakoga dana dovodi do slabljenja osjećaja za vedriju budućnost. Iz dana u dan, prepušteni lošim vijestima, slabi u nama pouzdanje u promjenu stanja i boljitak. Društveno ozračje, čini se, ne potiče kritički odnos prema medijskim sadržajima, a oni uvelike utječu na naše raspoloženje i naša očekivanja. Sve je to usko povezano s pitanjem životnih prioriteta današnjih ljudi. Budući da su novac, udobnost, posjedovanje, moć i položaj glavni kriteriji važnosti u društvu, onda je razumljivo da se nasilje uvlači kao razumljivi pristup i jedno od sredstava u dolasku do cilja.

“Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.” Tim riječima teško je odoljeti. Izgledaju kao dio sanjarenja ili nepoznavanja životnih zakonitosti. Moliti za one koji nas progone, a time i za neprijatelje – a Isus je to izričito tražio od svojih učenika – daje Evanđelju okus neostvarivosti.

Ulomak Matejevog evanđelja potiče nas na ostvarivanje kršćanskog ideniteta u kojem se iz Božjih motiva unosi jedinstvena novost u naš svijet – odnos prema neprijatelju. To neće ići našim snagama. Potrebna je izloženost Božjem dodiru. Možda nećemo nadići sva neprijateljstva ili se s njima hrabro nositi, no moguće je krenuti od malih stvari i staviti se u kožu ljudi koji nisu u našoj koži i koji nam predstavljaju prijetnju. Dok mi često tražimo izgovore i opravdanja, Isus nudi odgovor: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Važno je naglasiti da se tu radi o nužnoj promjeni srca, obraćenju. Bez tog zaokreta teško ćemo se poistovjetiti s Bogom koji nikomu ne uskraćuje svojih dobara. Međutim, poistovjećivanje s Bogom uvijek se plaća visokom cijenom nerazumijevanja, osude, etiketiranja i odbacivanja, pa i u krilu Crkve. Kršćani nemaju drugoga puta.

Isus je vrlo zahtijevan. U prvi mah doista izgleda daje nemoguće činiti kako on kaže. Naime, Isus nas uči kako neće biti dostatno da koga ne ubijemo, nego da se ne smijemo ni rasrditi. Nadalje nas uči kako neće biti dovoljno da čovjek ne učini preljub. Naprotiv, kaže on, griješi i onaj koji s požudom i pogleda ženu. Konačno, čovjek ne samo da ne bi smio kršiti zakletve, nego se ne smije uopće zaklinjati.

Ta, tko to može, nikada se ne rasrditi, tko to može uvijek imati čiste misli? Pa ipak, moguće je. Knjiga Sirahova danas jednostavno veli. „Ako hoćeš, možeš vršiti zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran“. Pomislimo, zar bi nam Isus stvarno zapovijedao ono što je nemoguće vršiti?

Ta tko su to bili Petar, Ivan i Jakov? Ribari obični. Tko je to bio Pavao? Protivnik Isusova imena. Tko je to bio Augustin? Razuzdani mladić. Tko sam to ja? Čovjek, slab i nemoćan. Pa ipak, od ribara je Isus učinio temelje svoje Crkve, od vlastitog protivnika, Pavla, učinio je najodličnijeg navjestitelja evanđelja, od lakomislenog mladića, Augustina, načinio je Bog najpoznatijeg teologa i jednog od najvećih svetaca Crkve… Ne može li i po svakom pojedinom od nas Bog učiniti velike stvari?

„Ako hoćeš, možeš vršiti zapovijedi.“ Isus nam postavlja visoke zahtjeve. Poziva nas na posvemašnju ljubav prema bližnjemu i to do te mjere da i ne pomislimo bližnjemu zla nanijeti, nego da ga ljubimo kao same sebe. Poziva nas da čista pogleda motrimo i prihvaćamo svakog čovjeka u njegovu dostojanstvu.

Naravno, ja hoću, ja želim vršiti zapovijedi. Jer, nisam sam. Po krštenju i potvrdi na meni je neizbrisiv pečat Oca, Sina i Duha Svetoga. Ja sam obnovljena slika Božja, Duh Božji po meni želi i može činiti velike stvari, Bog se u meni i po meni želi proslaviti. Zato doista mogu, ako to stvarno hoću, činiti velike stvari, biti istinska Božja slika u svijetu. Ili ja to možda više vjerujem svojim slabostima ili napasniku koji mi govori kako se ne vrijedi odvažiti?

Za velike smo stvari stvoreni i otkupljeni. Velike, Božje stvari trebamo i činiti.

U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike:
Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i da su svjetiljka koja svijetli.

Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da produbimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke. Kao što se može postaviti pitanje čemu služi sol ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto kršćanin vjeruje. A kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili mračan, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni kršćaninu da živi vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar. Uistinu, ako kršćanin ne bi htio biti dosljedan biti svoga života, onda bi bio poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega. To jest kada smo vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima.

Primimo stoga k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. On od nas očekuje da dar vjere koji nam je dan bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati.

Ljudi se rado sakrivaju iza određene titule, naglašavaju svoje podrijetlo, svoju naobrazbu, svoje slavne pretke. Pa se onda lako može dogoditi da čovjek sam sebi umisli i puno više od onoga što jest i što vrijedi, da zaboravi ono ljudsko u sebi i – što je još gore – da ne vidi ono ljudsko i istinsko vrijedno u jednostavnu i običnu čovjeku.

Nije bilo lako Pavlu propovijedati u Korintu niti podržavati tek začetu kršćansku zajednicu. Naime, u prvoj je kršćanskoj zajednici bilo dosta običnih i siromašnih ljudi. A u isto je vrijeme u Korintu bilo mudrih i vještih filozofa i govornika kao i sposobnih židovskih pismoznanaca. Svi su oni bili skloni s visoka gledati na kršćane koji su većinom bili priprosta roda, siromašni i ne baš obrazovani. Pa su se onda neki kršćani počeli kolebati: kako da se oni suprotstave mudrim i vještim filozofima i židovskim pismoznancima? Da nisu, možda, ipak kršćani u zabludi? Premalena su zajednica, neugledna i prejednostavna.

Pavla, naprotiv, ni malo ne zabrinjava nizak društveni položaj korintskih kršćana. Mirno govori: Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Kad bismo se danas malo osvrnuli po crkvi – što, naravno, nećemo učiniti, jer nema potrebe! – vidjeli bismo isto. Obični smo ljudi. Međutim, jeste li zapazili što Pavao za njih veli? To da su pozvani. Tu je i naša snaga, mudrost i jakost. Bog nas je pozvao u život. Bog nas je po svetom krstu pozvao u svoju Crkvu i u svoje nebesko kraljevstvo. Zato se ne želimo osvrtati na svoje podrijetlo, značenje, stupanj obrazovanja ili mjesto na društvenoj ljestvici. Bog nas je pozvao. Ovdje smo, jer je to Bog htio. To nam je dovoljno.

Spremili smo bor, ugasle su svjećice, polako je s blagdanima iščeznuo duh božićnog vremena, vraćamo se svakodnevnim poslovima. Blagdanom Isusova krštenja na Jordanu završava božićno vrijeme a počinje vrijeme kroz godinu. Blagdan Kristova krštenja je priprava za naše putovanje po stazama liturgijske godine da bismo znali živjeti kao Božja djeca i dostojno slaviti druga Božja otajstva, po kojima nam stiže punina spasenja i posvećenja.

„Ti si Sin moj ljubljeni, u Tebi mi sva milina!“ – čuo se glas s neba, Božji glas u trenutku Isusova krštenja. Isus je Sin Božji, novi Adam u novom stvaranju, onaj koji će ispraviti grijeh praroditelja.

Taj glas je progovorio i nad nama u trenutku našega krštenja. I nad nama se nebo otvorilo dok nas je svećenik krstio na rukama naših kumova i roditelja. Krštenje je temeljni spasenjski čin, ono nam otvara „ulazna vrata“ Crkve i po njemu svi krštenici ulaze u zajednicu bez obzira gdje su primili taj spasenjski znak. Krštenjem se nanovo rađamo za Boga, i zbog toga nije dovoljno samo se krstiti, već se trebamo i roditi iz toga krštenja. Po njemu postajemo djeca Božja. Prihvaćajući Krista i njegovu riječ počinjemo novi život ispunjeni i ojačani Duhom Svetim.

Bez obzira koliko se čovjek borio sam sa sobom, on u sebi nosi dva svijeta. Kao stanovnik ovoga grješnoga, zemaljskoga svijeta nalik je Adamu. Po krštenju nalik je Kristu. Jedan ga svijet tjelesno mori a drugi duhovno uzdiže. Pošto po rođenju i krštenju baštinimo oba, cijeli naš život tako je borba dobra i zla… sve do granica samoga neba.

Sveto pismo govori da „Trebamo uvijek moliti i nikada ne prestati.“ Isus Krist kaže: „Molite i primit čete, tražite i nači čete, kucajte i otvorit če vam se!“ Više puta smo se uvjerili da moliti nije lako. Nismo uvijek raspoloženi za molitvu. Često ju ostavljamo za kraj dana. Umorni, pokušavamo se sabrati, ali kao da ne ide. Međutim, molitva je odraz naše vjere. Kako vjeruješ tako i moliš.

Molitva je izvanjski izričaj ljudskoga života. Zato je važno nikada ne prestati moliti. Postoji li u nama čežnja za sve večom i dubljom molitvom? Imamo dojam da najžarče molimo kada smo u potrebi, ali postoje trenutci u kojima molitva polako odlazi u zaborav. Prema tome, nije čudo da postajemo mlaki vjernici i da sumnjamo u to da nas Bog uopče čuje. Apostoli su imali čežnju za iskrenom molitvom. Često su promatrali Isusa u molitvi. Vidjeli su kako ga molitva oblikuje. Zato su i oni poželjeli naučiti moliti. Zavapimo Isusu zajedno s njima: „Učitelju nauči nas moliti!“

Naša molitva postaje potpuna u snazi Duha Svetoga. Samo Duh Božji može čovjeka poučiti o tome kako i što če moliti. On se zauzima za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). Ovo je divno! Duh Sveti želi moliti s čovjekom, želi moliti s tobom! Dok moliš Duh Sveti silazi na tebe. No, potrebna je tvoja slobodna volja i želja za molitvom. Što je žarča tvoja ljubav prema Bogu, molitva postaje sve snažnija i češča. Isus i nas uči da je molitva razgovor s Ocem. On je izvor svega dobroga. Po krštenju potpuno smo ujedinjeni s Bogom. On je Aba, dakle dragi tata, koji čuje vapaj svoga djeteta. U to nas uvjerava Duh Sveti, koji je razliven u našim srcima. Zato je molitva govor i osluškivanje srca dviju osoba, koje se vole.

Molitva je uvijek zahtjevna; ona traži oprost i ljubav prema Bogu i obližnjemu

Odbacimo od sebe čudno uvjerenje da je Bog negdje daleko. To nije istina! On je tu, pokraj, brižni otac. Tek kada osjetimo da nam je Bog Otac, a mi njegova djeca znat čemo moliti. Bog ostaje prijatelj, kojemu se uvijek možemo obratiti, a on neče nas odbiti.Često ta milost i darovi nailaze na prepreke: stisnuto srce i manjak vjere. Bojimo se moliti za ozdravljenje jer negdje u podsvijesti osječamo da se to neče dogoditi. Međutim, Isus govori: „Ištite i dat če vam se! Tražite i nači čete! Kucajte i otvorit če vam se!“ Moliti znači prepoznati Božju volju. Ne koristi nam sve. Otac zna što je najbolje za njegovo dijete. Ponekad su smrt ili trpljenje spasonosniji nego životarenje bez Boga. Prema tome, dobro moliti znači htjeti ono što Bog hoče i ne htjeti ono što Bog neče. Nadalje, moliti znači htjeti biti s Bogom. Kad se nekoga voli, vrijeme u njegovoj prisutnosti pretvara se u vječnost. Što više volimo Boga, to nam je draže moliti, to češče molimo. Molitva nam više nije gorka obaveza, nego slatko zadovoljstvo.

pater Arek Krasicki, CSSp, Osijek, HR

 

Došašče ili advent je vrijeme u crkvenoj godini, kad se krščani intenzivnije pripravljaju na svetkovine Božiča i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremenâ (Sudnji dan). Vrijeme došašča nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca (drukčije rečeno: nedjeljom koja je po kalendaru najbliža blagdanu svetoga Andrije apostola). Došašče obuhvača tri tjedna te dane između četvrte nedjelje došašča i samog Božiča.

Prvu nedjelju došašča karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treču osoba Ivana Krstitelja, četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.

Liturgijska boja u došašču je ljubičasta, (kao u korizmi). U misi se izostavlja himan "Slava" u misi, da bi taj tipično božični himan ("Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje!") jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja (Božič). U došašču su svakog jutra "zornice" puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice "Pada s neba roso sveta", "Poslan bi anđel Gabrijel" i mnoge druge.

ADVENTSKI VIJENAC - U vremenu crkvene godine koje zovemo došašče svečani adventski vijenac susrečemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češče ga nalazimo i na počasnom mjestu po kučama, u obiteljima, u različitim ustanovama. Uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešče ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašča) i - najvažnije - u vijenac su okomito utaknute četiri sviječe. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božič! Adventski vijenac nije samo lijepi "cvjetni aranžman" u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukučane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsječa ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju. "prenesen je" iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastučeg svjetla (postepeno paljenje sviječa) i očekivanja božičnog dolaska Kristova (Krist - svjetlo).

Milosno vrijeme, ispunjeno vrijeme bit če ako nam iskustvo praznine, oskudno vrijeme sakrivenog Božjeg lica, o čemu progovara Izaija ne «otvrdne srce», ako svoje «glinene posude» ispunimo saznanjem o darovanoj milosti zajedništva s Bogom po njegovu Sinu, o čemu svjedoči Pavao, ako s največom budnošču iščekujemo i dočekamo Krista koji če svojim ponovnim dolaskom - one koje ne zatekne pozaspale - darovati radošču novoga, posljednjega Početka, kao najradosnijega trenutka vremena.

 

Neku posebnu tajanstvenost nose posljednji dani građanske godine…  Mi to zovemo Stara godina, a to je zapravo posljednji dan godine koja je iza nas.  Stara godina je poput vrha planine s koje možemo vidjeti 365 prošlih dana i, ako su bili ispravni, na njima se odmoriti, odahnuti ili žaliti što su ti dani bili prazni i što se nismo s nekim izmirili, oprostili drugome.

Središnja točka koju slavimo u Božiču je tajna Isusa Krista, utjelovljenje Boga u ljudsku narav. On je uzeo ljudsko tijelo, našu prirodu, narav da bi nam bio blizu i da ga posve razumijemo, a ne kao oni kojima je govorio na razne načine pa ga nisu razumjeli jer ga nisu vidjeli. Nažalost toliki su ga vidjeli i razumjeli njegov nauk, a nisu pošli s Njime, ili ako su pošli otišli su krivim putom ili su odlutali, odnosno odustali.

Gledajuči u ovaj čin kao svoj i naš, jer je to Bog radi mene učinio, možemo završiti ovu godinu i započeti novu jer mi je i jer nam je Krist središte života i moje osobne povijesti, kao i povijesti svijeta koju je razlomio na dvoje svojim dolaskom. Ovo je također i dan kada se moramo upitati je li Krist milost i svjetlo. Kako sam ga priznao i kako ču poči za njim u novoj godini. Jesam li životom prihvatio ovu milost i ovo svjetlo na mojemu životnome putu.

Uza sve nedostatke, danas, budimo zahvalna djeca koja če znati Bogu zahvaliti za sve što je učinio za nas i naše i zamoliti njegovu milost i svjetlo da nas prate i ubuduče.

 

Slavimo Tjedan molitve za jedinstvo krščana. Krščani iz različitih Crkava i  crkvenih zajednica sjedinjuju se ovih dana u jednoglasnu molitvu upučenu  Gospodinu Isusu da ponovno uspostavi puno jedinstvo svih svojih učenika. To je  složan zaziv izrečen jednom dušom i jednim srcem, kao odgovor na želju samoga  Otkupitelja, koji se na Posljednjoj večeri obratio Ocu ovim riječima: “Ne molim  samo za ove nego i za one koji če na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu  jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet  uzvjeruje da si me ti poslao” (Iv 17,20-21). Moleči milost jedinstva, krščani se  pridružuju toj Kristovoj molitvi te odlučuju zauzeto radi na tome da čitavo  čovječanstvo primi i prepozna Krista kao jedinog Pastira i jedinog Gospodina, te  tako mogne iskusiti radost njegove ljubavi.

Draga bračo i sestre, prihvatimo poziv da “bez prestanka molimo”, što ga je  apostol Pavao uputio prvim krščanima u Solunu, u zajednici koju je sam  utemeljio. Upravo stoga što je znao da su ondje nastali nesporazumi, htio je  pozvati na strpljenje sa svima, na izbjegavanje uzvračanja zlom na zlo, a na  ustrajno traženje dobra među njima i kod svih ostalih, zadržavajuči u svim  okolnostima radost. Savjeti što ih je sveti Pavao dao Solunjanima mogu nadahnuti  i danas ponašanje krščana u području ekumenskih odnosa. On u prvom redu kaže:  “Gajite mir među sobom!” a onda: “Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte!”  (usp. 1Sol 5,13.18). Prihvatimo i mi ovu snažnu pouku apostolovu, bilo da je  riječ o zahvaljivanju Gospodinu za postignuti napredak u ekumenskom pokretu,  bilo da je riječ o molitvi za puno jedinstvo. Djevica Marija, Majka Crkve, neka  svim učenicima svoga božanskoga Sina izmoli da što prije počnu živjeti u miru i  međusobnoj ljubavi, tako da pruže uvjerljivo svjedočanstvo pomirenja pred  cijelim svijetom.