Obilje loših vijesti s kojima se susrećemo svakoga dana dovodi do slabljenja osjećaja za vedriju budućnost. Iz dana u dan, prepušteni lošim vijestima, slabi u nama pouzdanje u promjenu stanja i boljitak. Društveno ozračje, čini se, ne potiče kritički odnos prema medijskim sadržajima, a oni uvelike utječu na naše raspoloženje i naša očekivanja. Sve je to usko povezano s pitanjem životnih prioriteta današnjih ljudi. Budući da su novac, udobnost, posjedovanje, moć i položaj glavni kriteriji važnosti u društvu, onda je razumljivo da se nasilje uvlači kao razumljivi pristup i jedno od sredstava u dolasku do cilja.
“Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.” Tim riječima teško je odoljeti. Izgledaju kao dio sanjarenja ili nepoznavanja životnih zakonitosti. Moliti za one koji nas progone, a time i za neprijatelje – a Isus je to izričito tražio od svojih učenika – daje Evanđelju okus neostvarivosti.
Ulomak Matejevog evanđelja potiče nas na ostvarivanje kršćanskog ideniteta u kojem se iz Božjih motiva unosi jedinstvena novost u naš svijet – odnos prema neprijatelju. To neće ići našim snagama. Potrebna je izloženost Božjem dodiru. Možda nećemo nadići sva neprijateljstva ili se s njima hrabro nositi, no moguće je krenuti od malih stvari i staviti se u kožu ljudi koji nisu u našoj koži i koji nam predstavljaju prijetnju. Dok mi često tražimo izgovore i opravdanja, Isus nudi odgovor: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Važno je naglasiti da se tu radi o nužnoj promjeni srca, obraćenju. Bez tog zaokreta teško ćemo se poistovjetiti s Bogom koji nikomu ne uskraćuje svojih dobara. Međutim, poistovjećivanje s Bogom uvijek se plaća visokom cijenom nerazumijevanja, osude, etiketiranja i odbacivanja, pa i u krilu Crkve. Kršćani nemaju drugoga puta.