Isus je vrlo zahtijevan. U prvi mah doista izgleda daje nemoguće činiti kako on kaže. Naime, Isus nas uči kako neće biti dostatno da koga ne ubijemo, nego da se ne smijemo ni rasrditi. Nadalje nas uči kako neće biti dovoljno da čovjek ne učini preljub. Naprotiv, kaže on, griješi i onaj koji s požudom i pogleda ženu. Konačno, čovjek ne samo da ne bi smio kršiti zakletve, nego se ne smije uopće zaklinjati.
Ta, tko to može, nikada se ne rasrditi, tko to može uvijek imati čiste misli? Pa ipak, moguće je. Knjiga Sirahova danas jednostavno veli. „Ako hoćeš, možeš vršiti zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran“. Pomislimo, zar bi nam Isus stvarno zapovijedao ono što je nemoguće vršiti?
Ta tko su to bili Petar, Ivan i Jakov? Ribari obični. Tko je to bio Pavao? Protivnik Isusova imena. Tko je to bio Augustin? Razuzdani mladić. Tko sam to ja? Čovjek, slab i nemoćan. Pa ipak, od ribara je Isus učinio temelje svoje Crkve, od vlastitog protivnika, Pavla, učinio je najodličnijeg navjestitelja evanđelja, od lakomislenog mladića, Augustina, načinio je Bog najpoznatijeg teologa i jednog od najvećih svetaca Crkve… Ne može li i po svakom pojedinom od nas Bog učiniti velike stvari?
„Ako hoćeš, možeš vršiti zapovijedi.“ Isus nam postavlja visoke zahtjeve. Poziva nas na posvemašnju ljubav prema bližnjemu i to do te mjere da i ne pomislimo bližnjemu zla nanijeti, nego da ga ljubimo kao same sebe. Poziva nas da čista pogleda motrimo i prihvaćamo svakog čovjeka u njegovu dostojanstvu.
Naravno, ja hoću, ja želim vršiti zapovijedi. Jer, nisam sam. Po krštenju i potvrdi na meni je neizbrisiv pečat Oca, Sina i Duha Svetoga. Ja sam obnovljena slika Božja, Duh Božji po meni želi i može činiti velike stvari, Bog se u meni i po meni želi proslaviti. Zato doista mogu, ako to stvarno hoću, činiti velike stvari, biti istinska Božja slika u svijetu. Ili ja to možda više vjerujem svojim slabostima ili napasniku koji mi govori kako se ne vrijedi odvažiti?
Za velike smo stvari stvoreni i otkupljeni. Velike, Božje stvari trebamo i činiti.