Ljudi se rado sakrivaju iza određene titule, naglašavaju svoje podrijetlo, svoju naobrazbu, svoje slavne pretke. Pa se onda lako može dogoditi da čovjek sam sebi umisli i puno više od onoga što jest i što vrijedi, da zaboravi ono ljudsko u sebi i – što je još gore – da ne vidi ono ljudsko i istinsko vrijedno u jednostavnu i običnu čovjeku.
Nije bilo lako Pavlu propovijedati u Korintu niti podržavati tek začetu kršćansku zajednicu. Naime, u prvoj je kršćanskoj zajednici bilo dosta običnih i siromašnih ljudi. A u isto je vrijeme u Korintu bilo mudrih i vještih filozofa i govornika kao i sposobnih židovskih pismoznanaca. Svi su oni bili skloni s visoka gledati na kršćane koji su većinom bili priprosta roda, siromašni i ne baš obrazovani. Pa su se onda neki kršćani počeli kolebati: kako da se oni suprotstave mudrim i vještim filozofima i židovskim pismoznancima? Da nisu, možda, ipak kršćani u zabludi? Premalena su zajednica, neugledna i prejednostavna.
Pavla, naprotiv, ni malo ne zabrinjava nizak društveni položaj korintskih kršćana. Mirno govori: Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Kad bismo se danas malo osvrnuli po crkvi – što, naravno, nećemo učiniti, jer nema potrebe! – vidjeli bismo isto. Obični smo ljudi. Međutim, jeste li zapazili što Pavao za njih veli? To da su pozvani. Tu je i naša snaga, mudrost i jakost. Bog nas je pozvao u život. Bog nas je po svetom krstu pozvao u svoju Crkvu i u svoje nebesko kraljevstvo. Zato se ne želimo osvrtati na svoje podrijetlo, značenje, stupanj obrazovanja ili mjesto na društvenoj ljestvici. Bog nas je pozvao. Ovdje smo, jer je to Bog htio. To nam je dovoljno.